hrvatski

O jedinstvu i raščlambi umjetnosti

U članku se daje prikaz spekulativno-idealističkog određenja biti, jedinstva i sustavne razdiobe umjetnosti kakvo nalazimo u kasnoj njemačkoj romantici i njemačkoj idealističkoj filozofiji, točnije u Schellinga, Hegela i Schleiermachera. Izlaže se kako su u njih sve pojedinačne umjetnosti, kako likovne, dakle arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, tako i nelikovne, prije svega glazba i pjesništvo, bile sagledane u cjelini jedinstvenog, u sebi strogo logički raščlanjenog sustava. Bez obzira na bitnu i načelnu razliku u shvaćanju umjetnosti u prva dva navedena mislioca, zajednički je stav sve trojice da umjetnost i umjetničko djelo predstavljaju jedinstveno mjesto sukoba i ujedno izmirenja onoga prirodnog s natprirodnim, konačnog s beskonačnim, sa samim apsolutnim. Utoliko je njihovo poimanje umjetnosti eminentno genetičko i dinamičko, što se u članku pokušava učiniti plodotvornim i poticajnim za suvremeno iskustvo i razumijevanje umjetnosti, ponajprije u osloncu na odgovarajuće uvide i iskaze Paula Kleea i Wassilija Kandyinskog.

Umjetnost, Schelling, Hegel, Schleiermacher, oduševljenje, uobrazilja, ljepota, beskonačnost

nije evidentirano