hrvatski

Subpopulacije B-stanica u koštanoj srži djece s akutnom limfoblastičnom leukemijom tijekom liječenja

S A Z E T A K Suvremeno liječenje akutnih leukemija zahtijeva sustavno praćenje stanica koštane srži tijekom liječenja u cilju procjene učinkovitosti liječenja, odnosno otkrivanja minimalne ostatne bolesti u bolesnika koji su postigli citomorfološku remisiju. Nedavno su razvijeni alternativni pristupi praćenja minimalne ostatne bolesti, a jedan od njih pretpostavlja da ostatne leukemijske stanice remete diferencijaciju normalnih B-stanica. To može dovesti do abnormalnih odnosa B-staničnih subpopulacija, a posebice povećnjem udjela nezrelih B-staničnih subpopulacija u koštanoj srži. . Cilj ovog rada je provjeriti navedenu hipotezu. U ovom radu analizirane su CD19+ B-stanice i B-stanične subpopulacije u koštanoj srži 17 djece bez hematoloških poremećaja i 61 djeteta s akutnom limfoblastičnom leukemijom B-loze (ALL B-loze) u citomorfološkoj remisiji tijekom liječenja protokolima BFM. U djece s ALL sveukupno je analizirano 105 uzoraka koštana srži u slijedećim točkama liječenja : tijekom indukcije (15. i 33. dan), prije konsolidacije, te nakon 1., 2. i 3. godine liječenja protokolima BFM. Za imunološku fenotipizaciju B-stanica rabljena su dva tripleta monoklonskih protutijela (CD10/CD20/CD19 i CD10/CD34/CD19), a stanice su analizirane s pomoću multiparametrijske protočne citometrije. Od ukupnog broja CD19+ B-stanica u kontrolnoj skupini djece, najnezrelije stanice (CD34+CD10- i CD20-CD10-) činile su 1, 5&#61617 ; 1, 6%, nešto zrelije stanice (CD34+CD10+ i CD20-CD10+) 12, 3&#61617 ; 4, 5% i 17, 1&#61617 ; 10, 2%, stanice intermedijarnog stupnja zrelosti (CD19+CD34-CD10+ i CD19+CD20+CD10+) 50, 1&#61617 ; 14, 6% i 57, 7&#61617 ; 17, 8%, dok su zrele B-stanice (CD19+CD34-CD10- i CD19+CD20+CD10-) činile 27, 1&#61617 ; 17, 4% i 29, 5&#61617 ; 17, 8% B-stanica koštane srži. Analiza koštane srži djece s ALL B-loze u citomorfološkoj remisiji pokazala je značajne promjene u udjelima ukupnih CD19+ B-stanica i B-staničnih subpopulacija ovisno o fazi liječenja. Općenito, udio CD19+ B-stanica opada tijekom indukcije, raste nakon kratkog prekida terapije prije konsolidacije, ponovno opada tijekom terapije održavanja, a vrijednosti kontrole dostiže nakon 3 godine od početka liječenja. Istovjetna dinamika promjena CD19+ B-stanica opažena je u bolesnika sa standardnim rizikom i u bolesnika skupine intermedijarnog i visokog rizika. Najnezreliji oblici B-stanica (CD34+CD10- i CD10-CD20-) pokazuju konstantan porast udjela među B-stanicama koštane srži tijekom liječenja, dok vrijednosti nešto zrelijih oblika (CD34+CD10+ i CD20-CD10+) pokazuju sinusoidno kretanje - pad tijekom indukcije, progresivni porast prije konsolidacije i tijekom terapije održavanja, te normalizaciju vrijednosti po završetku liječenja. U odnosu na vrst terapijskog protokola (BFM95 vs. BFM2000), nije nađena značajnija razlika u udjelima B-subpopulacija niti u jednoj točki mjerenja, izuzev za CD34+CD10- stanice tijekom indukcije. U odnosu na rizične skupine djece s ALL, bolesnici skupine standardnog rizika imali su konstantno niži udio nezrelih B-stanica u odnosu na bolesnike intermedijarnog i visokog rizika ; međutim, statistički značajna razlika nađena je samo za dvije točke praćenja - prije konsolidacije i nakon 2. godine liječenja. Nađena je povezanosti između povećanog udjela nezrelih B-subpopulacija i nepovoljnih prognostičkih faktora pri dijagnozi - udjela blasta >50% u perifernoj krvi, nepovoljnog citogenetskog nalaza, kao i pripadnosti skupini visokog rizika. Udio djece s ALL B-loze koja su u određenoj točki mjerenja imala vrijednosti nezrelih B-stanica koštane srži iznad prijelomne vrijednosti konstantno se povećavao tijekom liječenja. Najveći udio tih bolesnika nađen je nakon 2. godine liječenja (85%). Ovi rezultati ukazuju na oprez prilikom tumačenja povećanog udjela nezrelih B-stanica u koštanoj srži djece s ALL B-loze u remisiji kao lošeg prognostičkog znaka tj. kao dokaz ostatne bolesti.

ALL; minimalna ostatna bolest

nije evidentirano