hrvatski

Valente fu questo pittore, dica ognuno che vuole: Federico Benković u tri biografske bilješke iz 18. stoljeća

U osvrtu na tri biografske bilješke o Federicu Benkoviću (1677.-1753.) iz XVIII. stoljeća, koje pružaju uvid u to kako je posljednji veliki Schiavone bio vrjednovan u vrijeme neposredno nakon smrti, razmotrena su pitanja zašto pojedini suvremenici o njemu iznose oprečne sudove i kakav je odjek tih sudova u kasnijim istraživanjima i recepciji Benkovićeva djela. U venecijanskome izdanju Orlandijeva Abecedario pittorico (1753.) Pietro Guarienti predbacije mu što je nakon dobre škole "prihvatio nov i čudan način slikanja", Zanetti u Della Pittura Veneziana (1771.) priznaje da ima osjećaj "za sjenu i svjetlo", a Mariette (u. 1774.) u Abecedario, rukopisu koji je tiskan tek 1851.-53., zaključuje da Benković nakon prvih, mladenačkih upjeha, vlastitom krivnjom: "Nije više bio ono što je obećavao da će postati.". Promjena koju kritiziraju biografi odnosi se najviše na Benkovićevu sklonost snažnim manirističkim iskustvima u kasnobaroknome obzoru, za razliku od htijenja vladajućih slikara i kroničara venecijanskoga rokokoa.

Federico Benković ; slikarstvo ; kritika ; 18. stoljeće

nije evidentirano