hrvatski

Stilematika Kolarove proze: Jezična podloga humora

Kolarovoj se prozi može prići s raznih aspekata. Ovdje smo se ograničili na tri: jezični, stilski i humoristički. Svaki je aspekt ograničen s druga dva: jezik je gledan samo u stilističkoj funkciji s humorističkim efektiom. Stil je ograničen jezičnim aspektom (analiza bi mogla biti i književno-stilistička) i humorom (ima i drugih efekata koji su postignuti određenim načinom pisanja, npr. lirski i sl.). Humor kao rezultanta i drugih, a ne samo jezično-stilskih činilaca (ostaje nedotaknut humor situacije, karakterizacije likova i sl.) nije obrađen u cjelini. Taj trokut međuovisnih aspekata diktirao je i metodologiju istraživanja Kolarove proze. Da postigne humor, pisac se između ostaloga koristi mogućnostima koje jezik pruža na svim razinama. Vlastita imena su uglavnom imenske metafore kojima aktualizira etimološki prozirno značenje. Primjećena je pirandelovska inverzija subjekta-imena i predikata, te ponavljanje imena s antroponimnim kvalifikatorima. Tuđice, pozajmljenice, iskrivljeni izgovor stranih riječi (transfonemizacija), zatim neposredni kontakti našeg i stranog jezika u dijalozima - sve je to u službi ironije kojom opisuje (dobroćudno) svoj "književni zavičaj". U našem jeziku je pisac pronašao kovanice, arhaizme, šatrovački rječnik, deminutive i augmentative da bi humoristički prikazao svoje likove. Usporedbe otkrivaju faunistički, floristički i autarkični stilski kompleks, a epitetoni jednu od tajni Kolarova humora: kontrastiranje apstraktnog i konkretnog. Kolarove fraze iz različitih razina društvenog života podvlače kontrast između učene gospode i "muža, bumo rekli selaka". Tautološki izrazi su po svojoj dvostrukosti jezična slika kontakta gradskog i seoskog stanovništva. Naslovi su odigrali jednaku humorističku funkciju kao i sam tekst pripovijedaka. Kajkavizmi u dijalogu i komentaru djeluju humoristički u kontaktu s književnim jezikom. Javljaju se najviše u frazama i leksiku. Fonostilemi upozoravaju na defektan izgovor glasova i na afektiranje. Na rubu jezika su hiperbole, kojih nema mnogo - a tendiraju karikaturi. Tu je i miješanje žanrova tradicionalne basne i pripovijetke kao grafijsko-stilski postupak koji se sastoji u čestoj upotrebi zagrada. Na rubu jezika bio bi i vic (i Klangwitz), ali kako se vic smatra posebnom jednostavnom formom (usp. A Jolles: Einfache Formen), izišao je iz naših okvira. Bilo bi zanimljivo promatrati i rečeničnu intonaciju, pa povezanost, odnosno nepovezanost, diskurza u funkciji humora, ali to ostavljamo drugima. Nakon svega što je potanko rečeno o jezičnoj podlozi humora, ne treba posebno naglašavati da je Kolar ispekao umjetnički zanat i da je radio polako, važući svaku riječ. "Mučim se" odgovorio je on jednom kad su ga pitali kako piše. Mučio se on, da se ne mora čitalac. Ako je itko od naših pisaca bio marljiv i savjestan, onda je to ovaj pisac koji je svjestan svakog poteza perom. Nada Spalatin naglašava da je postigao što je htio, a to je za ocjenu stila vrlo važno. Kolarov je humor proizišao iz kontrasta koji pisac postiže na različite načine, služeći se bogatim jezičnim mogućnostima. Njegov humor se zove "smijeh kroz suze" stoga što dominira ironija, a ona se bazira na suosjećanju s onim kome se smijemo. On je našeg seljaka volio, seljak je bio siromašan - i nije mu ništa ljepše mogao darovati kao pisac nego jedno dobroćudno i nasmijano, ali vjerno ogledalo. Rekosmo da je za humor potrebno dvoje - objektivna datost i subjektivni aspekt gledanja. Na kraju možemo konstatirati da je upravo to ključ za Kolarove tragikomične opise i situacije: objektivna datost je tragična (teške društvene, političke i ekonomske prilike), ali Kolar i iz tragične situacije (velika je snaga takvog humora, on razrješava mnoge napetosti!) može iztvući nešto komično. Životno naoružanje bio mu je jezik, a humor je bio njegova strategija. Borio se za humanizam i optimizam, za osobnost. Jezikom i humorom borio se za to. Najviše je literarnih inspiracija crpio upravo na selu. U našoj analizi ima najviše primjera iz seoskog života - i najuspjeliji su. Na selu je jezik čistiji i humor svježiji. na kraju, neka nam dijelić iz intervjua Radio-Zagreba (8. prosinca 1961.) sa Slavkom Kolarom o humoristima otkrije i potvrdi njegove karakteristike: - Humorist gleda svoje ljude i svoje junake i prilike koje donosi sa stanovitom simpatijom, s nekim saučešćem, sažaljenjem, čak i ljubavlju, i onda kad im se ruga. Humorist ima i neke malo neugodne osobine. On je kadar i umanjiti veličinu, veličinu i najvećeg heroja, jer on opaža sitnice i, otkrivajući te sitnice, on će nekog junaka i neku veličinu umanjiti. U tom je njegova opasna snaga, ali on sve čini s ljubavlju i simpatijom.

Slavko Kolar; humor; lingvistika; stilistika

nije evidentirano