hrvatski

Utjecaj selenija na učinkovitost kompleksona za izlučivanje žive u štakora

Istražena je učinkovitost dva kelatirajuća spoja, mezo-2, 3-dimerkaptojantarne kiseline (DMSA) i natrijevog 2, 3-dimerkaptopropan-1-sulfonata (DMPS) na sniženje tjelesnog opterećenja živom sa i bez prisutnog selenija. Kompleksoni su primjenjeni peroralno, a živa i selenij intraperitonealno u pokusima na ženkama Wistar štakora. Koncentracija žive određivana je u bubregu, jetri i 24 satnom urinu atomskom apsorpcijskom spektrometrijom, primjenom tehnike razvijanja hladnih para (AAS-HP). Oba kompleksona povećala su izlučivanje žive urinom u skupinama tretiranim živom i selenijem, ali manje učinkovito nego u skupinama tretiranim samo živom. Primjena selenija uzrokovala je preraspodjelu žive u organizmu, tako da je smanjeno nakupljanje žive u bubregu, a povećano u jetri. Također su se na uzorcima homogenata ribe i potvrđenim referentnim uzorcima usporedila dva načina pripreme uzoraka za analizu žive metodom AAS-HP (razaranje uzoraka kiselinom ili lužinom u otvorenom ili zatvorenom sistemu), a kako bi se ispitali uzroci nemogućnosti kvantitativnog određivanja žive AAS-HP u uzorcima razorenim lužinom. Zaključeno je da u otvorenom sistemu dolazi do gubitaka hlapljenjem, a u lužinom razorenim uzorcima uvjeti nisu povoljni za određivanje žive primijenjenom metodom AAS-HP.

atomska apsorpcijska spektrometrija; DMPS; DMSA; priprema uzoraka; tehnika razvijanja hladnih para; selenij; živa

nije evidentirano