hrvatski

KLIMA V ŠPORTU

Pretpostavke teorije postignuća u sportu govore da je motivacija funkcija dispozicijskih osobina pojedinca, ali i situacijskih karakteristika sportskog konteksta. Razlike u ponašanju sportaša izraz su različite motivacije i različitog poimanja ciljeva u odnosu na koje sportaš vrednuje vlastiti uspjeh i kompetentnost. Sportaš vlastito djelovanje interpretira u kontekstu okolinskih faktora. Oni predstavljaju sredstva koja pojedinac koristi za formiranje unutrašnjih, motivacijski relevantnih poticaja, a interpersonalni kontekst sportske aktivnosti važan je faktor koji oblikuje sportaševu percepciju. Njihovo međudjelovanje determinira motivacijsku klimu. Nju čini niz faktora koji određuju ciljeve koje sportaš želi postići, vrednovanja i nagrađivanja njegovih stremljenja, te zahtjeva koji se postavljaju, a tiču se odnosa sa ostalim akterima sportskog konteksta. Postoje dva temeljna obrasca motivacijske klime: motivacijska klima usmjerena ka učenju i razvoju vještina (Mastery) predstavlja sportsko okruženje u kojem trener pozitivno potkrepljuje sportašev napredak, ulaganje napora i usavršavanje, prevladava ozračje suradnje, a uspjeh se vrednuje prema kriteriju samoreferenciranosti. Motivacijska klima usmjerena ka demonstraciji superiorne izvedbe i rezultatu (Performance) prevladava kad trener kažnjava ili ističe neuspjeh i pogreške, daje manje pozitivnih povratnih informacija i socijalne podrške, istovremeno potičući sportaše na međusobnu kompeticiju, a uspjeh se vrednuje normativno. Pretpostavlja se da dispozicijski (ciljna orijentacija) i situacijski faktori (trenerovo rukovodeće ponašanje) interaktivno djeluju na formiranje motivacijske klime, što se pokušalo ispitati u ovom radu. Problemi ovog rada bili su utvrditi relacije ciljne orijentacije sportaša te trenerova rukovodećeg ponašanja s aspektima percipirane motivacijske klime u tri sporta, te ispitati mogućnost predviđanja dimenzija motivacijske klime na osnovi individualnih procjena ciljne orijentacije sportaša i na osnovi procjena trenerovog ponašanja. Upitnicima Ciljne orijentacije u sportu (TEOSQ, Duda i sur., 1995), Percipirane motivacijske klime u sportu (PMSCQ, Seifriz i sur., 1992) te trenerova rukovodećeg ponašanja (LSS-britanska verzija ; Lee i sur., 1993) ispitano je 580 mladih hrvatskih sportaša, košarkaša, nogometaša i rukometaša. Na temelju rezultata kanoničke korelacijske analize utvrđena su dva obrasca motivacijske klime. Prvi karakterizira dominacija motivacijske klime usmjerena ka učenju i kooperativnosti uz istodobno nisku usmjerenost na postizanje rezultata i suparništvo suigrača. Glavni je kriterij za prosudbu uspjeha usavršavanje vlastitih vještina, a ne postizanje rezultata. Treneri ovakvih ekipa u pravilu su instruktivni, skloni davanju socijalne podrške i povratnih informacija, te preferiraju demokratski stil rukovođenja, njihovi su sportaši usmjereni prema ulaganju napora i napredovanju. Drugi obrazac karakterizira usmjerenost na demonstraciju vlastite superiornosti i rezultate, uz manje naglašenu (ali prisutnu) usmjerenost ka učenju, usavršavanju i kooperativnost. Trener je sklon davanju povratnih informacija, ali je znatno manje instruktivan, nesklon davanju socijalne podrške i u većoj mjeri autokrat. Individualna ciljna orijentacija sportaša usmjerena je prema postizanju rezultata, superiornoj izvedbi i kompetitivnosti. Ovakav miješani obrazac motivacijske klime omogućuje sportašima adaptivnije reagiranje u natjecateljskoj situaciji. Hijerarhijska regresijska analiza pokazuje da su za predikciju mastery motivacijske klime važniji situacijski faktori (trenerovo rukovodeće ponašanje, dominantno instruktivnost) od dispozicijskih (ciljna orijentacija sportaša), dok za predikciju motivacijske klime usmjerene ka izvedbi i postizanju rezultata vrijedi obrnuto, a najprediktivnijiom se pokazala ciljna orijentiranost prema izvedbi i rezultatu. Struktura obrazaca motivacijske klime podjednaka je u svim ispitivanim sportovima. Dobiveni rezultati predstavljaju potvrdu i ekstenziju dosadašnjih istraživanja, a tumače se u svjetlu teorije postignuća u sportu i teorije kognitivne evaluacije. Osim praktičnih implikacija na temelju dobivenih spoznaja predložen je i novi, Integrativni model motivacijske klime u sportu.

motivacijska klima; ciljna orijentacija; trener; mladi sportaši

nije evidentirano