hrvatski

Povijesni atlas gradova : Sisak

Grad Sisak razvio se na krajnjem jugozapadom dijelu Panonske nizine, na mjestu utoka Kupe u rijeku Savu te u neposrednoj blizini ušća Odre u rijeku Kupu. Rijeke Sava, Odra i Kupa uvelike su odredile smještaj ovog naselja osiguravajući mu od samih njegovih početaka izuzetan strateški značaj. Smješten na 45°29' sjeverne geografske širine i 16° 20' istočne geografske dužine, već u antičko doba jedno je od najvažnijih naselja kontinentalnog dijela hrvatskog prostora. Na istoku omeđen Posavinom a na zapadu i jugu pobrđem Banije, sisački je kraj prirodna poveznica podunavsko-panonskog nizinskog kraja s krškim dinarskim prostorom. Sisačka Posavina i Banija s obzirom na važnost geografskog položaja grada Siska jedan je od ključnih prostora koji prometno povezuje zagrebačku urbanu regiju s Pokupljem te susjednom Bosnom. Omeđen tokovima triju rijeka, Kupom, Savom i Odrom, Sisak je i jedno od najznačajnijih čvorišta riječnog prometa. Upravo njegov izniman geografski i prometni položaj te povezivanje riječnog, željezničkog i kolnog prometa, uvelike su odredile njegov razvoj. Grad danas ima površinu od 422, 75 km2 na kojoj je 2001. godine živjelo 52 236 stanovnika, odnosno 124 stanovnika/km2, pri čemu u samom Sisku živi 37 491 stanovnik. Područje grada Siska danas čini 35 naselja, to su: Greda, Sela, Stupno, Odra Sisačka, Žabno, Jazvenik, Vurot, Stara Drenčina, Sisak, Palanjek, Hrastelnica, Novo Selo Palanječko, Budaševo, Topolovac, Veliko Svinjičko, Staro i Novo Praćno, Crnac, Prelošćica, Lukavec Posavski, Gušće, Čigoč, Kratečko, Mužilovčica, Suvoj, Lonja, Novo Selo, Gornje i Donje Komarevo, Blinjski Kut, Klobučak, Madžari, Letovanci, Staro Selo i Bukovsko. Grad Sisak danas je jedno od najvažnijih regionalnih središta sjeverozapadne Hrvatske. Svojim centralnim funkcijama povezuje prostor sisačke Posavine, Banije i Moslavine. Sjedište je Sisačko-moslavačke županije. Sisak kao županijsko i regionalno središte u funkcionalnom smislu čini sastavni dio zagrebačke makroregije. Grad Sisak pripada među najstarija naselja na području hrvatskih zemalja. Ilirsko-keltsko naselje Segestika, koje se osnovano na sisačkom lokalitetu Pogorelec u 4. stoljeću pr. Krista prvi se puta spominje 119. pr. Krista. Nakon što su osvojili i razorili Segestiku, u razdoblju između 35. godine pr. Krista i 25 godine naše ere, Rimljani na mjestu današnjeg Starog Siska osnivaju vojni logor Sisciju koja se ubrzo izdiže u status grada s iznimno jakim vojnim, prometnim i upravnim funkcijama. Godine 297. Siscija postaje sjedištem provincije Pannonia Savia te sjedište Sisačke biskupije čime postaje najznačajniji antički grad današnje kontinentalne Hrvatske. Antička Siscija nalazila se na križištu najvažnijih cesta na hrvatskom prostoru pa je osim upravnih i vojnih Siscija imala i važne prometne funkcije unutar Rimskog Carstva. Ortogonalna urbana struktura Siscije prostorni je slijednik kastruma - rimskoga vojnog logora. Geometrijsko središte grada, takozvani « ; ; pupak» ; ; grada, je ishodište koordinatnog sustava prenesenog s neba na zemlju. Tu se križaju dvije glavne gradske ulice (glavni kardo i glavni dekuman). Grad je tako podijeljen na četiri zone (istočno od glavnog karda je pars antica, zapadno od glavnog karda pars postica, južno od glavnog dekumana pars dextrata, sjeverno od glavnog dekumana pars sinistrata). Preklapanjem ovih zona nastaju gradske četvrti (vici): antica dextrata, antica sinistrata, postica dextrata, postica sinistrata. Usporedno s glavnim ulicama na jednakim udaljenostima teku sporedni kardi i sporedni dekumani koji tvore uže gradske kvartove (insulae) u pravilnom ortogonalnom sistemu. Smještaj gradskih vrata uglavnom se poklapa s krajevima glavnih gradskih ulica. Bedemski kompleks tvorio je sustav dvostrukih obrambenih jaraka i gradske zidine s kontroliranim ulazima u grad. Unutar zidina nalazile su se brojne rimske palače opremljene podnim grijanjem i gradskim vodovodom, terme smještene uz obalu Kupe, forum, gradska bazilika, kovnica novca, žitnica te niz obrtničkih radionica. Procjenjuje se da je Siscija na vrhuncu svoje moći imala između 25 000 i 35 000 stanovnika. Ranosrednjovjekovno razdoblje označava prekid razvojnog kontinuiteta antičko-rimskog sustava uprave i prostorne organizacije temeljene na mreži urbanih središta povezanih cestovnim komunikacijama. Osnovni elementi kulturnog pejsaža nastali tijekom antičkog razdoblja, gube se u kataklizmičkom prijelaznom dobu 5. i 6. stoljeća. Osim devastirajućih utjecaja vojnih prodora Huna u 5. stoljeću, i Avara u 6. stoljeću, katastrofalne epidemije (osobito ona iz 542.), utjecale su ne samo na nestanak gradova kao dominantnog oblika života već i na opću demografsku regresiju koja je u području panonskog prostora imala ogromne razmjere. Sve to rezultiralo je povratkom ruralnom načinu života temeljenim na zemljoradnji, stočarstvu, lovu i ribolovu. Antička Siscija stradala je u provali Avara i Slavena, vjerojatno krajem 6. ili početkom 7. stoljeća. Antička Siscija održala se tijekom ranog srednjeg vijeka kao vojno i upravno sjedište srednjovjekovne hrvatske države - Panonske Hrvatske. Nakon što je Panonska Hrvatska poražena od Franaka (819-822), Sisak posve gubi svoje funkcije te nastupa dugo razdoblje ruralizacije sisačkog naselja. Osnivanjem Zagrebačke biskupije 1094. godine, Sisak i njegova okolica postaju vlasništvo zagrebačkog biskupa u čijem vlasništvu ostaje sve do 1215. kada ga biskup poklanja Zagrebačkom kaptolu. Tijekom srednjega vijeka Sisak je posve je izgubio svoje gradske funkcije, te je zadržao kontinuitet kao omanje kaptolsko naselje a kasnije kao sjedište kaptolskog feudalnog posjeda. Razdoblje 16. stoljeća donijet će velike promjene za čitavu Hrvatsku pa tako i za Sisak. Padom Bosanskog kraljevstva 1463. počinju i prve provale Turaka u hrvatski prostor. Područje sisačkog feudalnog posjeda postaje važno strateško uporište. U svrhu obrane Hrvatskog Kraljevstva, Zagrebački kaptol 1544. godine na području Siska počinje gradnju snažne utvrde smještene na utoku rijeke Kupe u Savu. Ta će utvrda imati presudnu ulogu za povijest Hrvatske ali i čitave Europe. Upravo kod Siska, 22. lipnja 1593. odigrala se povijesna bitka u kojoj je hrvatska vojska pobijedila Osmanlije i zaustavila ih u daljnjem prodoru prema Europi. Izgled i strukturu sisačke utvrde prikazuje plan koji je 1566. godine izradio habsburški vojni topograf Nicolo Angielini. Dovršetkom tzv. Dugog rata (1593-1606) zaključenim mirom u Žitvi, novoutvrđena granica između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, još uvijek se nalazila vrlo blizu Siska, pa će osnovni čimbenici razvoja Siska i njegove okolice i tijekom 17. stoljeća dalje biti određeni prvenstveno vojnim potrebama. Iako se nakon oslobođenja Siska te Žitvanskog mira stanovništvo polako vraća u sisački kraj, stalna ratna opasnost bili su kočnica nekog značajnijeg razvoja civilnog naselja. Život se u to vrijeme odvijao unutar utvrda, a malobrojne kuće kaptolskih podanika podignute na su prostoru nekadašnjeg antičkog grada. Zatišje koje je nastalo Žitvanskim mirom, Habsburška Monarhija koristila je za učvršćivanje svojih položaja na terenu te dogradnju i poboljšanje postojećih krajiških utvrda. Tako je habsburški topograf Martin Stier 1657. godine izradio dva prijedloga dogradnje sisačke utvrde od kojih, zbog nedostatka materijalnih sredstava, niti jedan nije realiziran. Sisačka utvrda, inače u posjedu zagrebačkog kaptola, spletom okolnosti od 1672. do 1681. godine dolazi pod vojnokrajišku upravu. Odmah po zauzimanju sisačke utvrde, u svrhu povećanja njezinih obrambenih sposobnosti krajiške je vlasti dograđuju. U to vrijeme izrađena su dva kartografska prikaza kaštela i njegove okolice. Oba su nastala oko 1679. godine nakon dogradnji fortifikacijskog sustava utvrde koje su tijekom sedamdesetih godina 17. stoljeća provedene pod nadzorom njezina vojnog upravitelja Luis-a Raduit-a de Souches-a. Možemo vidjeti da se osnovna struktura utvrde formirana u 16. stoljeću sačuvala i u 17. stoljeću. Tri kružne kule povezane kortinama te dodatno izgrađena peterokutna kula prepoznatljivi su u obliku u kojima smo ih vidjeli i na prikazima 16. stoljeća. Novost predstavljaju zemljani bedemi oko zidina. Radovi na dogradnji kaštela, dokazuju da su se krajiške vlasti pomno pripremale za nadolazeći tzv. Bečki rat kojim će se u razdoblju od 1683. do 1699. od Turaka osloboditi čitava Slavonija, velik dio Like, Krbave te područje južno od Kupe. Nova granična linija utvrđena mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, potisnula je Turke prema Bosni, čime je Sisku prvi puta nakon više od jednog stoljeća vraćeno njegovo južno zaleđe, osiguravši mu na taj način mogućnost ponovnog razvoja kao trgovačke i prometne poveznice savske i kupske doline. U sklopu radova na kartiranju novoutvrđene granice Karlovačkog mira, Sisak je posjetio član komisije za razgraničenje - Luigi Ferdinand Marsigli. Naišavši na ostatke antičke Siscije, tom je prilikom Marsigli izradio plan koji prikazuje konture nekadašnjeg antičkog grada Na svom planu Marsigli označava položaj gradskih zidina i gradskih vrata. Na žalost, nije naznačio izgled i strukturu tadašnjeg Siska koje se već tada uvelike razvija iznad antičkog sloja naselja. Potiskivanje Turaka u područje južno od Save, omogućilo je revitalizaciju starih prometnih putova, kako kopnenih tako i onih riječnih a primirje koje je vladalo sve do kraja 18. stoljeća omogućilo je veće ulaganje u obnovu i izgradnju prometne infrastrukture. Sada kada je Habsburška Monarhija u svome sastavu imala velike plodne površine Slavonije, Vojvodine i Banata koji postaju nova žitnica čitave Monarhije, bilo je potrebno potražiti nove, pogodnije pravce izvoza žitarica južne Ugarske prema lukama Jadranskog mora. Odlučeno je da se roba prevozi riječnim putem Dunavom i Savom do Siska odakle će se roba pretovarivati na manje brodove i dalje rijekom Kupom prevoziti do Karlovca. Od Karlovca roba se prevozila cestom do luka na Jadranskom moru. Na toj je trgovačko-prometnoj magistrali Sisak bio jedan od najvažnijih prometnih i trgovačkih čvorišta. U svrhu plovidbe i pretovara robe u Sisku, na desnoj obali rijeke Kupe, Maksimilian Fremaut 1764. godine gradi žitni magazin Temišvarske kompanije koji će postati jezgra razvoja budućeg Vojnog Siska. Zahvaljujući svojoj važnosti na riječnom putu, Sisak će već u 18. stoljeću postati jedno od najvažnijih trgovačkih središta Hrvatske. Godine 1783. godine vojnokrajiške vlasti počinju pripreme za gradnju novog naselja na desnoj obali Kupe - tzv. Vojnog Siska koji će nastati točno nasuprot Starog Siska smještenog na lijevoj obali rijeke Kupe. Naime, te su godine vojne vlasti u sklopu teritorijalne reorganizacije Vojne krajine otkupile zemljište južno od rijeke Kupe, te izvršile kartiranje terena čitavog sisačkog područja s posebnim težištem na prikaz poplavnih opsega rijeke Kupe. Poplavna granica rijeke Kupe označena na desnoj obali, čini buduću građevnu liniju novoplaniranog naselja Vojnog Siska. Središte naselja činit će Fremautovi žitni magazini izgrađeni 1764. godine. Nakon kartranja terena i utvrđivanja hidrografskih odnosa duž desne obale Kupe, oko 1785. godine izrađen je projekti plan temeljem kojem je planski izgrađen Vojni Sisak. Čitavo zemljište budućeg naselja isparcelirano je na građevne čestice podjednakih površina smještenih duž dvije glavne ulice čiji je pravac pružanja određen topografijom terena. Plan nastao oko 1790. godine prikazuje nam već izgrađeno naselje s popisom prvih vlasnika kuća. Već po strukturi Vojnog Siska jasno je da se ne radi o klasičnom vojnokrajiškom gradu. To se podjednako odnosi na njegovu morfološku strukturu kao i na njegove funkcionalne osobine. Naime, iako su čestice planski isparcelirane, a raspored kuća izrazito pravilan, u strukturi Vojnog Siska nema pravilno formiranog središnjeg trga s centralnim vojnim institucijama i crkvom kao mjestom okupljanja i prezentacije snage vojnog poretka koji je karakterističan za sve planski građene vojnokrajiške gradove. Iako građen tijekom posljednjeg austro-turskog rata, Vojni je Sisak od samih početaka bio više trgovački a manje vojni grad. Izgrađen na rubnom području Vojne Krajine, Vojni Sisak kao jedna od najisturenijih točaka prema banskoj Hrvatskoj, imao je značajnu ulogu kao prometni i trgovački posrednik između civilnog i vojnog dijela Hrvatske koji je osiguravao opskrbu vojnokrajiškog zaleđa. Tako se nakon osnutka Vojne krajine na desnoj obali rijeke Kupe, razvijao Vojni Sisak koji se nalazio u sastavu Vojne Krajine, dok se Stari Sisak na lijevoj obali Kupe nalazio u civilnom dijelu Hrvatske kao jedan od posjeda Zagrebačkog kaptola. Intenzivna plovidba savsko-kupskim plovnim putem omogućila je snažan gospodarski razvoj njegovih naselja s obje obale rijeke Kupe. Izgled i strukturu Vojnog i Novog Siska u vrijeme razvijene plovdibe Savom i prikazuje karta Ignaca Pongraca iz 1793. godine nastala u sklopu planiranja hidrotehničkih zahvata na rijekama Kupi i Savi. Godine 1809. Napoleon zauzima i sve habsburške zemlje južno od Save, tj. južni dio banske Hrvatske, Karlovački generalat, Bansku krajinu, habsburški dio Istre, Trst, Goricu, Kranjsku i zapadnu Korušku. Rijeka Sava postala je novom granicom dvaju velikih imperija - francuskih Ilirskih pokrajina južno od Save i Habsburške Monarhije sjeverno od nje. Sisačka su se naselja u okviru Ilirskih pokrajina našla pod različitim jurisdikcijama francuske vlasti - Stari Sisak kao dio građanske Hrvatske a Vojni Sisak kao dio Vojne Hrvatske, no oba položena u njihovim krajnjim rubnim pograničnim dijelovima. Francuskim zauzimanjem područja južno od Save, prekinuti svi glavni trgovački putovi iz Podunavlja što su preko Save i Kupe vodili prema Jadranu. Tako je savsko-kupski riječni put, glavni razvojni čimbenik Siska, izgubio svoj nekadašnji značaj, ostavljajući oba sisačka naselja u potpunoj prometnoj i trgovačkoj izolaciji. Sisačka su se naselja od regionalnog trgovačkog središta pretvorila u pogranične postaje na rubu dvaju Carstava, bez većeg prometnog i trgovačkog značaja. Gospodarsko zaostajanje sisačkog kraja, odrazilo se na stagnaciji razvoja sisačkih naselja, no valja naglasiti da je francuska uprava trajala svega 4 godine (1809-1813) te da kratko razdoblje stagnacije za vrijeme francuske uprave nije ostavilo značajnije posljedice na dugoročni razvoj Siska. Vojni i Stari Sisak u vrijeme francuske uprave prikazuje karta nastala 1813. godine. Prestankom francuske vlasti, plovni put rijekama Savom i Kupom ponovno je aktiviran a gospodarski razvoj Vojnog i Starog Siska nastavljen. Zagrebački kaptol u čijem se vlasništvu Stari Sisak nalazio sve do 1851. godine, počinje raditi na izdizanju toga naselja u status slobodnog trgovišta. Jedan od osnovnih preduvjeta proglašenja Starog Siska trgovištem bilo je njegovo urbanističko uređenje. Drvene kućice neplanski izgrađene duž kupskog plovnog puta, fizionomski nisu se uklapala u viziju budućeg trgovišta pa je donesena odluka ga gradski mjernik Ivan Fistrović izradi regulacijsku osnovu grada kojom će se formirati posve nova struktura Starog Siska. Za potrebe regulacije, kraljevski nadzorni mjernik Ludovik Zelenka 1824. godine izradio je dva detaljna katastarska plana Starog Siska. Prvi plan prikazuje staru parcelaciju Starog Siska s imenima posjednika. Drugi plan Ludovika Zleneke u podlozi donosi strukturu Starog Siska prije regulacije s načinom korištenja površina te buduću regulaciju naselja (označeno crvenim). Regulacijski plan Ivana Fistrovića iz 1829. godine prikazuje novoformiranu strukturu grada i stanje njegove izgrađenosti nakon primjene regulacije. U morfološkom smislu, osnovni oblikovani element novog Starog Siska proširena je elipsa stare Siscije. Grad sada čine ortogonalni sustav ulica s pravilnom parcelacijom. Uz sve poticajne razvojne čimbenike Siska koji su proizlazili iz njegovo trgovačkog i prometnog razvoja, Fistrovićeva regulacija omogućila je da Stari Sisak već početkom 30-tih godina 19. stoljeća počinje poprimati karakter trgovišta sve izraženijih građanskih obilježja. Ubrzo nakon provođenja regulacije, 1838. godine Stari Sisak dobio je status slobodnog trgovišta. Godine 1838. i 1842. godine izrađena su dva nerealizrana projekta izgradnje novih željezničkih pruga u kojima su Stari i Vojni Sisak trebali biti polazišne postaje. Prvi projekt predviđao je gradnju vojnokrajiške pruge Vojni Sisak - Bandino Selo u okviru kojeg bi Vojni Sisak postao značajno željezničko čvorište. Drugi projekt predviđao je izgradnju pruge Sisak - Karlovac u kojem bi se početna stanica nalazila u Starom Sisku. Taj je projekt trebao učvrstiti važnost Starog Siska kao prometnog i trgovačkog čvorišta. Godine 1862. godine Stari Sisak povezan je željezničkom prugom sa Zagrebom, Bečom i Trstom. Bila je to jedna od najzanačajnih prektretnica u razvoju grada. Stari Sisak uz Zagreb postaje jedno od najznačajnijih prometnih čvorišta Hrvatske. Istodobno, položaj pruge i kolodvora uzrokovat će i značajne funkcionalne promjene u sjevernom dijelu Starog Siska. Kolodvor i pruga postat kao glavni čimbenik lokacije industrije pa će se čitav i dio grada sjeverno od pruge prenamijeniti u industrijske funkcije, dok će stambena zona biti ograničena za prostor južno od pruge. Dolaskom željeznice 1862. godine, otpočelo je jedno od najdinamičnijih razvojnih razdoblja Starog Siska. Željeznički promet koji će nakon 1871. godine kada je izgrađena pruga Zagreb - Rijeka sve više potiskivati promet na kupsko-savskom plovnom putu, omogućit će početke industrijalizacije koja će uz željeznički promet u narednim razdobljima postati jedan od ključnih razvojnih čimbenika grada. Stari Sisak u vrijeme dolaska željeznice prikazuje katastarski plan 1860. godine. Istodobno, Vojni Sisak, koji je ostao bez željezničke veze te je svoj razvoj još uvijek temeljio isključivo na riječnom prometu, počinje se sporije razvijati. Njegovu prometnu izoliranost 1862. godine donekle je ublažila izgradnja mosta između Starog i Vojnog Siska. Nakon dolaska željeznice, u Starom Sisku se osim putničkog kolodvora gradi teretni željeznički kolodvor smješten uz riječno pristanište na rijeci Kupi. Time je stvoreno jedno od najvećih čvorišta riječnog i željezničkog u Hrvatskoj koje će imati dominantnu ulogu u gospodarskom razvoju Siska sve do suvremenog doba. Izgradnju i položaj riječno-željezničkog čvorišta prikazuje nam karta iz 1869. godine. Stari i Vojni Sisak iako su u funkcionalnom smislu činili jedinstven grad, razvijali su se pod različitim upravama (Stari Sisak kao dio civilne Hrvatske a Vojni Sisak kao dio Vojne Krajine) gotovo dva stoljeća. Nakon što je 1873. godine ukinuta Banska krajina (dio Vojne krajine u kojem se nalazio Vojni Sisak), ova dva sisačka naselja konačno su 1874. godine ujedinjena u Slobodni i kraljevski grad Sisak. Ujedinjenjem Siska i njegovom integracijom u gospodarski i prometni sustav građanske Hrvatske, otpočinje novo doba u razvoju grada Siska. Procesi industrijalizacije započeti dolaskom željeznice 1862. godine, sada uz obrt, trgovinu i promet, postaju glavnim razvojnim čimbenikom grada Siska. Grad Sisak nakon njegova ujedinjenja prikazuje nam topografska karta nastala oko 1880. godine. Kraj 19. i početak 20. stoljeća u Sisku su obilježeni gradnjom brojnih javnih institucija te općim jačanjem centralnih funkcija grada. Broj stanovnika grada nastavio je rasti. Tako je od 4179 stanovnika koliko je grad imao 1869. godine, taj broj do 1900. godine porastao na 6 632. Grad 1907. godine dobiva struju a započinju i rasprave o izgradnji vodovoda. U Starom Sisku sjeverno od željezničke pruge počinje se formirati industrijska zona grada. Nakon izgradnje željezničkog mosta preko rijeke Kupe (1881.), početkom 20. stoljeća počinje se formirati još jedna industrijska zona grada južno od Novog (prije Vojnog) Siska, u području naselja Caprag. Sisak početkom 20. stoljeća prikazuje plan grada iz 1901. godine. Godine 1909. gradski inženjer Lavoslav Hanzlowsky donosi prvu regulacijsku osnovu koja se odnosi na oba sisačka naselja. Osnova ideja Hanzlowskog ide za tim da pomiri ortogonalnu mrežu ulica s nepravilnom konfiguracijom terena, pa kao rezultat dobivamo pomalo radijalnu strukturu ulica položenih u obliku paukove mreže čije je ishodište Fistrovićeva rimska elipsa.. Prostorno širenje grada planirano je prvenstveno u smjeru istok-zapad. Ipak, službeno prihvaćena regulacijska osnova Lavoslava Hanzlowskog uglavnom nije realizirana. Intenzivna industrijalizacija i opći gospodarski polet grada, nakon kratke stagnacije uzrokovanje Prvim svjetskim ratom, rezultirali su daljnjim prostornim i demografskim rastom grada. Razvoj industrije te njegove prometne funkcije (pretovar) koji su nudili razmjerno velik broj radnih mjesta, potakao je snažne migracije stanovnika agrarne okolice prema gradu. Osnovu njegova razvoja u međuratnom razdoblju uz njegove prometne funkcije čini prvenstveno industrija (kemijska, prehrambena, građevna i drvna) koja sada postaje dominantni poticajni čimbenik razvoja Siska. Trgovina i obrt također zadržavaju visoku važnost, no njihov značaj više nije dominantan. Razvoj grada u razdoblju njegovog konačnog prerastanja u industrijski grad prikazuje nam plan grada iz 1925. godine. Razvoj grada ponovno je nakratko zaustavila velika gospodarska kriza (1929-1933). Nakon prevladavanja krize, sredinom tridesetih godina grad nastavlja svoj razvoj. Snažan gospodarski rast odrazio se i na značajnom prostornom razvoju grada. Zbog povećanih potreba za novim građevnim zemljištem, donosi se detaljne regulacijske osnove za istočni dio Starog Siska (predjeli Kontroba i Misletine) koji su se do tada uglavnom koristili za eksploataciju gline za obližnje ciglane. Tako je Stari Sisak, počevši svoje širenje prema istoku, konačno izašao iz svojih antičkih granica. Istodobno, nastavlja se intenzivan razvoj industrije koja se sve više seli u područje južno od Novog Siska. Uz željezničku prugu kod naselja Caprag, svoje pogone otvaraju Anglo-jugoslavensko petrolejsko društvo osnovano 1921. godine koje čine jezgru današnje Rafinerije Sisak, najveće petrokemijske industrije Hrvatske te Talionica, jezgra današnje Željezare Sisak osnovane 1938., jedne od najvećih hrvatskih metaloprerađivačkih tvrtki. Uz ove pogone sada je uređena teretna riječna luka na desnoj obali rijeke Kupe. Zbog velikog priliva stanovnika, uz industrijske pogone u Novom Sisku i Capragu u međuratnom razdoblju počinju se formirati radnička naselja u neposrednoj blizini industrijskih pogona. Do drugog svjetskog rata Sisak postaje jedno od najjačih industrijskih središta Hrvatske. Sisak u razdoblju gospodarskog uzleta nakon velike gospodarske krize prikazuje plan nastao oko 1940. godine. Nakon teških stradanja Siska tijekom drugog svjetskog rata, Sisak obnavlja svoje gospodarske kapacitete. Kraj rata grad je dočekao s oko 8 000 stanovnika da bi do 1953. godine imao gotovo 17 000. Najveći problem i apsolutni prioritet poslijeratne obnove bili su uspostavljanje prometnih komunikacija uništenih u ratu te obnova industrijske proizvodnje. Nakon obnove Sisak ponovno postaje jedna od najznačajnijih industrijskih središta Hrvatske. Godine 1948. počinju radovi na planiranju budućeg razvoja grada Siska pa je već iste godine donesena regulacijska osnova grada. Tim je dokumentom izvršeno funkcionalno zoniranje grada. Za industrijske potrebe (nova područja industrije označene dijagonalnim smeđim linijama a stare crnim površinama s bijelim dijagonalnim linijama) ističu se dvije zone: predio Starog Siska sjeverno od pruge koji je određen za razvoj lake i prehrambene industrije te Caprag (Sisak - Predgrađe) kao zona metalurgije i naftne industrije. Kao najpovoljnija zona širenja funkcije stanovanja (stare stambene zone označene crnom bojom a tek planirane sivom bojom) određen je zapadni dio grada (Novi Sisak). Kao druga stambena zona predložena je istočna zona grada pod uvjetom da se prethodno usvoji prijedlog premještanja željezničke pruge koja je u smjeru sjever-jug presijecala grad otežavajući njegovu kontinuiranu stambenu izgradnju prema istoku (premještanje pruge nikada nije provedeno). U organizaciji riječnog prometa, kupska luka u sjevernom dijelu grada zadržava se samo kao lokalna teretna luka, dok glavna luka postaje ona u industrijskoj zoni Caprag. Nakon poslijeratne obnove kojom su se sanirale neposredne ratne štete, pedesetih godina otpočela je intenzivna izgradnja grada Siska. Razvoj grada reguliran je generalnim urbanističkim planom donesenim 1956. godine. Izgradnja se koncentrirala na dvije osnove funkcije - izgradnja novih i proširenje postojećih industrijskih kapaciteta te društvena stambena izgradnja za potrebe radnika. Nastavljaju se i radovi na rješavanju pitanja komunalne i prometne infrastrukture, posebno riječnog prometa koji je poslijeratnom razdoblju ponovno dobio jedno od ključnih uloga u razvoju grada. Stanogradnja je bila usmjerena u područje Novog Siska ali sve više i u zonu povijesne jezgre. Na žalost, gradnja u području Starog Siska bila je popraćena nizom problema u urbanističkom i arhitektonskom oblikovanju. Naime, bili su to objekti visinom i gabaritom neprilagođeni prizemnoj i jednokatnoj vizuri Starog Siska. Tako je otpočelo razdoblje interpolacija velikih i gabaritom posve neprilagođenih objekata koje narušavale fizionomiju Starog Siska. Drastični zahvati na jezgri nastavit će se i tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Višekatni masivni stambeni objekti često se podižu unutar povijesne jezgre starog grada. Istodobno, intenzitet stanogradnje u prostoru Novog Siska dostiže svoj maksimum. Grade se višekatni stambeni objekti društvenom vlasništvu ali i obiteljske kuće u nizu čiju gradnju uglavnom financiraju sisačka poduzeća, poglavito Željezara i Rafinerija koje su zapošljavale velik broj radnika. U istom razdoblju maksimum dostiže i razvoj industrije grada Siska. Južna industrijska zona širi se daleko na jug osvajajući nove prostore. Velika blizina industrijske zone i stambenih površina Novog Siska uvjetuju sve izraženije ekološke probleme zagađenja grada. Grad Sisak u razdoblju šezdesetih i sedamdesetih dostizao je maksimalne trendove svoga prostornog i demografskog rasta. Grad koji je još 1953. godine imao manje od 20 000 stanovnika do 1971. godine dostigao je 38 458 stanovnika. Od poslijeratnog razdoblja do kraja sedamdesetih godina, urbanizirana površina grada Siska gotovo je utrostručena. Intenzivna gradnja i osvajanje novih površina gradske periferije nastavilo se i tijekom osmog desetljeća 20. stoljeća. Stanogradnja je tijekom prvih godina toga desetljeća bila razmjerno intenzivna, no ona više nije imala razmjere kakve je bilježila tijekom proteklih godina. Sve je veći udio individualne izgradnje. Stambena izgradnja Siska tih godina počinje pokazivati nove trendove - težište stambene izgradnje premješta se s područja Sisak - Predgrađa (Novi Sisak) koji je postajao ekološki sve opterećeniji, prema okolnim naseljima sisačke općine. Tako u ovom razdoblju počinje intenzivniji rast okolnih sisačkih naselja koja su se nalazila unutar administrativne granice grada, dok broj stanovnika užeg područja grada počinje stagnirati. Administrativno područje Siska koje je 1981. godine imalo 43 454 stanovnika, 1991. godine imalo 45 792 stanovnika. Dakle, grad Sisak koji je do osamdesetih godina bilježio konstantno visoke stope porasta broja stanovnika, u međupopisnom razdoblju 1981-1991. porastao tek za 2, 7%. Urbanistički plan grada Siska iz 1982. godine koji je predviđao značajna proširenja stambenih (označeno žutom i narančastom bojom)i industrijskih površina grada (označeno ljubičastom bojom, lučki kompleks označen plavom bojom), zbog početka krize do koje dolazi krajem osamdesetih, uglavnom nisu realizirana. Snažna industrijalizacija koja je krajem sedamdesetih godina dostizala svoje maksimalne trendove rasta, osamdesetih je godina počela pokazivati prve znakove stagnacije najavljujući krizu do koje će doći krajem osamdesetih te kulminirati devedesetih godina 20. stoljeća. Mnoga sisačka poduzeća osamdesetih godina bilježe znatno sporiji rast a brojne grane industrije kao što su drvna i prerađivačka industrija pokazuju znakove krize. Krajem osamdesetih pad prometa počinje bilježiti i sisačka luka te riječno-željezničko prometno čvorište. To se odrazilo i na sporijem p

povijesni atlas ; povijest ; kartografski izvor povijesna geografija

nije evidentirano