hrvatski

Usporedni prizori iz Starog i Novog zavjeta u djelima Cristofora Tasche na Trsatu i u krčkoj katedrali

Cristoforo Tasca (1667. - 1737.), venecijanski slikar bergamskog porijekla, ostvario je znatan opus u blagovaonici Franjevačkog samostana na Trsatu i u krčkoj katedrali. Njegovo se slikarstvo smatra naturalističkim, odnosno pripada tenebrističkoj struji. Primorskom Tascinu opusu u ovom se članku dodaje pala Bezgrešno začeće sa svecima iz sakristije krčke katedrale te mu se približava Posljednja večera iz riječke katedrale. Slabo stanje sačuvanosti ove posljednje priječi sigurnu atribuciju. Iako se u literaturi navodi da je ovaj slikar bio pod utjecajem Antonija Zanchija i Antonija Molinarija, autorica iznosi prijedlog da je početkom 18. stoljeća Tasca bio pod znatnim utjecajem Antonija Arrigonija koji je se jače manifestira na krčkim djelima iz 1706., nego li na trsatskim djelima iz 1704. i 1705. godine. Trsatski i krčki Tascin opus svojim ikonografskim sadržajem i smještajem nudi vrlo zanimljive podatke o shvaćanju scena iz Starog zavjeta u post-Tridentinskoj umjetnosti. Sedamnaesto stoljeće ne želi u potpunosti odbaciti alegorijsko povezivanje dvaju Zavjeta, ali ga želi svesti na razumniju mjeru od prethodnih razdoblja, reducirati broj simbola te time suziti njihova arbitrarna tumačenja. Na sjevernom zidu blagovaonice u Franjevačkom samostanu na Trsatu, Tasca je naslikao prizore Umnažanja hljebova i Kišu mane. Franjevci su htjeli da uz apokrifnu Schönovu Večeru Svete obitelji u blagovaonici imaju prizore iz Novog i iz Starog zavjeta koji alegorijski ukazuju na doktrinu transupstancijacije, odnosno ustanovljenje sakramenta euharistije. Pretpostaviti je da je poštovanje prema uzvišenosti i značaju ovog najsvečanijeg čina kršćanskog kulta, uzrokom izostanka motiva Posljednje večere u, za franjevce 17. i 18. stoljeća, nedovoljno duhovnom i svetom prostoru blagovaonice. Isti je slikar na stropu uz Bezgrešno začeće prikazao u kartušama prizore Gorućeg grma što stoji za Bogorodičino djevičansko materinstvo i Jakovljev san u Betelu. U svetištu krčke katedrale, uz prizore Posljednje večere, Umnažanja hljebova i Kiše mane, javlja se i Abrahamova žrtva koja predstavlja tip euharistijskog žrtvovanja bez prolijevanja krvi. Značajno je da Tasca u djelima starozavjetne tematike koristi isključivo motive koje je odobrio Tridentski koncil. No, mnogim se baroknim djelima takvog ikonografskog sadržaja dogodilo da su bila shvaćena kao puka dekoracija bez proročkog značenja, što bi moglo biti, barem djelomično, točno za prizor Kiše mane s Trsata. Za djelo istog ikonografskog sadržaja, no smješteno u svetištu krčke katedrale to je tumačenje isključeno.

Cristoforo Tasca ; Stari zavjet ; simbolika ; post-Tridentinska umjetnost ; Kiša mane ; Abrahamova žrtva

nije evidentirano