hrvatski

Srednjovjekovna gradišta u Hrvatskoj

Gradišta kao zasebna vrsta kulturno-povijesnih spomenika objedinjuju značajke arheoloških nalazišta obrambeno-naseobinskog karaktera. Sastoje se od središnjeg uzvišenja branjenog jarkom i bedemom ili sustavom jaraka i bedema. Građena su od prirodnih materijala - zemlje i drveta ili kamena, ovisno o geološkim osnovama kraja. Organizirana su tako da zadovoljavaju uvjete za privremeni, ali i stalni boravak čovjeka. Izuzev pojedinačnih nalaza keramike na utvrdama iz starijih razdoblja, o srednjovjekovnim gradištima na području gorske Hrvatske, otoka, obale i zaleđa nema arheoloških dokaza. Gradišta su poznata na čitavom području međurječja Mure, Drave, Save i Dunava, međutim za područje Istočne Hrvatske postoji veliki problem nepoznavanja položaja gradišta zbog loše arheološke istraženosti i objave u literaturi. Arheološka iskopavanja obavljena su na dvadesetak gradišta i to uglavnom s područja Središnje Hrvatske. Radilo se uglavnom o manjim probnim iskopavanjima koja nisu pružila dovoljno podataka za zadovoljavajuće poznavanje gradišta u Hrvatskoj, stoga je u posljednje vrijeme poduzeto nekoliko novih probnih i sustavnih istraživanja gradišta. Gradišta su s obzirom na položaj opredijeljena u nizinski i visinski tip. Visinska gradišta nalaze se na prirodno istaknutim položajima na glavicama i padinama brjegova ili u ravnicama na izrazito istaknutim i dominantnim brjegovima koji nadvisuju okolni teren najmanje za oko 20-30 m. Nizinska gradišta nalaze se u ravničarskom kraju i često iskorištavaju okolne vodotoke i podzemnu vodu kao dodatni element obrane. U nizinska gradišta spadaju i ona smještena na ponešto izdignutim blagim brežuljcima u nizini. S obzirom na oblik dijele se na kružna, četvrtasta, trokutasta, izdužena, a s obzirom na raščlanjenost mogu biti jednodjelna, dvojna i višedjelna. Promjer središnjeg platoa gradišta kreće se u rasponu od 20 do 100 metara. Najveći broj gradišta promjera je oko 40 do 50 m. Daljnja veličina gradišta ovisi o broju obrambenih pojaseva. S obzirom na kontinuitet i intenzitet boravka ljudi u njima, možemo ih podijeliti na gradišta stalnog karaktera i druga koja su služila za privremeni ili povremeni boravak. Gradišta koja su povremeno korištena imala su funkciju pribježišta ili vojnih utvrda - stražarnica u nemirnim ratnim vremenima. Stalno naseljena gradišta mogla su biti utvrđena naselja, trgovišta ili, što je češće, utvrđeni feudalni posjed. Zamjetno je grupiranje gradišta uz glavne cestovne komunikacije i vodotoke. Potreba čovjeka za blizinom pitke vode može se pratiti od prapovijesnih vremena do danas. Kod nizinskih gradišta voda je služila i u dodatne obrambene svrhe. Rječnim dolinama često su prolazile i prometne komunikacije. Grupiranje gradišta uz prometne komunikacije nije neuobičajeno jer su sama gradišta uvjetovala gušću naseljenost pojedinog kraja, omogućivanje trgovačkih veza i bržeg kretanja, a ujedno su i sama podizana na mjestima gdje su već otprije postojale prirodne i cestovne komunikacije. Gradišta se podižu na onim položajima na kojima već postoje određeni preduvjeti (prirodni i društveni), a zatim i samo njihovo postojanje uvjetuje daljnji razvitak okoline. Ponešto drugačiju sliku dobivamo kod gradišta izrazito refugijalnog karaktera, dakle onih koja su služila isključivo kao pribježište i utočište u nemirnim vremenima. Takva gradišta nisu nužno podizana uz prometnice, na mjestima koja kontroliraju širi prostor, već je osnovni uvjet njihova smještaja bila zaštita, skrovitost i kontrola pristupa samome gradištu. Dosadašnja saznanja o vremenu kada su gradišta u Hrvatskoj korištena, temeljena na arheološkim izvorima, ukazuju na razdoblje od 11. do 16. st. Buduća će istraživanja možda dati i drugačiju sliku. Od 91 srednjovjekovnih gradišta u Središnjoj Hrvatskoj tek za dva gradišta postoje pouzdani arheološki pokazatelji za dataciju u 11. stoljeće. Poticaj za pojačanu izgradnju gradišta dala je provala Tatara 1241.g. kao i dugotrajna opasnost od Turaka u kasnom srednjem vijeku. Gradišta datirana u 11. st. predstavljala su vrst viših oblika općinskih središta ili su bila pribježišta, dok su gradišta od 12. do 16. stoljeća bila feudalna središta. Dokazan je kontinuitet života ranosrednjovjekovnih gradišta u kasnom srednjem vijeku. I pojedina kasnosrednjovjekovna gradišta nastavila su svoju egzistenciju u novom vijeku u funkciji kaštela, pri čemu je došlo do njihovih određenih graditeljskih preinaka. Još sredinom 15. st. neka kasnosrednjovjekovna gradišta – feudalni posjedi postala su obrambenim uporištima u sustavu utvrda protiv Turaka, a većina ih je tijekom tog razdoblja propala.

gradište; srednji vijek; 11. – 16. stoljeće; Središnja Hrvatska; tipologija; arheološko iskopavanje; arheološko rekognosciranje; topografija; zračni snimak

nije evidentirano