hrvatski

Vid, viđenje i spoznavanje u renesansnom novoplatonizmu

Što uistinu vidimo? Je li ono što vidimo ono što uistinu jest? Ili je svijet što ga vidimo tek interna perceptualna replika svijeta stvorenog neuralnim procesima u našem mozgu? Kritički osvrt na znanstvena istraživanja pokazuje, da uza sva dostignuća znanstvenog pristupa vizualnom procesu i fenomenu u vida, gore naznačena pitanja i dalje ostaju otvorena. Na temelju toga neki znanstvenici govore o &laquo ; ; ; ; misteriju vizualne percepcije&raquo ; ; ; ; , drugi o krizi znanstvenog pristupa vizualnoj percepciji. U ovom izlaganju u vezi s vidom interesira nas primarno relacija u kojoj gore naznačena pitanja stoje prema metafizičkoj tradiciji i prema za nju odredbenom pristupu fenomenu vida i viđenja. Ujedno se hoće ispitati je li i u kojoj mjeri suvremeni znanstveni pristup procesu viđenja pomogao rješavanju pitanja što ih u vezi s vidom postavlja metafizička tradicija. Pritom se koncentriramo na razdoblje renesanse i napose na stavove dvojice predstavnika renesansnog novoplatonizma – Nikole Kuzanskog i Franje Petrića. Upravo je, naime, renesansa razdoblje u kojem se uz pitanje o tome ŠTO vidimo, intenzivno počinje istraživati i KAKO vidimo, a to se očituje i u stavovima te dvojice renesansnih filozofa, premda u svakoga na drukčiji način. Kod Kuzanskog se pita koji su motivi njegove tvrdnje da je VIĐENJE samo BOŽJE STVARANJE, te da je biti (esse) uvjetovano s &laquo ; ; ; ; VIDJETI&raquo ; ; ; ; I &laquo ; ; ; ; BITI VIĐEN&raquo ; ; ; ; . Upozorava se i na njegovo uočavanje relativnosti i aspektnosti ljudskog viđenja (koje on sagledava u relaciji spram apsolutne Božje vizije). Kod Petrića se pokazuje kako njegovo raspravljanje o vidu provedeno iz ontologijskog horizonta koegzistira u njegovu djelu Nova de universis philosophia s raspravljanjem o vidu (provedeno u dijelu Novae... naslovljenom s Pancosmia) koje se ponekad posve osamostaljuje u odnosu na prvi pristup. Pritom mu je primaran interes za način i uvjete pod kojima se ostvaruje vizualno iskustvo. Tako se kod njega i u tom aspektu renesansno mišljenje afirmira kao mišljenje na raskrižju. Naglašava se ambigvitet njegova stava spram osjetila vida (istovremeno povjerenje i nepovjerenje) te tipično renesansna dilema oko toga čemu u spoznavanju svijeta dati prednost – vidu ili razumu. Na kraju se pokazuje kako ova dvojica renesansnih filozofa nisu doduše doprinijela preciznijem znanstvenom tumačenju vizualnog procesa, ali su njihove onto(teo)logijske pozicije (prije svega teza o beskonačnosti svijeta odnosno prostora) bile pretpostavkom novog načina viđenja svijeta, pa onda i viđenja viđenja.

vid; spoznavanje; interpretacija

nije evidentirano