hrvatski

Predgovor hrvatskom izdanju

Knjiga Brazilca prof.dr.sc. Lea Pessinija "Distanazija - do kada produžavati život" - koja je objavljena 2001. u sao Paolu, a u nas u Rijeci 2004. - prožeta mišlju da su život i smrt dva nerazdvojna pola ljudske stvarnosti i da je za svaki od njih potrebno stanovito znanje i umijeće. Na jednoj strani to je umijeće življenja a na drugoj umijeće umiranja. Potonje je dosad u odnosu na prvo bilo uvelike potiskivano ili čak ignorirano, no danas ono dobiva podjednaku važnost kao i umijeće življenja. Naime u vremenu u kojem živimo sve je razvidnije da treba moći i znati umrijeti u dostojanstvu i bez boli i patnji, a ne samo živjeti u blagodati i miru. Zbog toga se nikad nije tako učestalo i u različitim društvenim krugovima i na svim stranama svijeta raspravljalo o pitanjimja smrti i umiranja kao danas. Manje više sve te rasprave kreću se oko pojma eutanazije - koji je vrlo star i dobro poznat pojam svim svojim varijantama i komponentama - i u pravilu završavaju izjašnjavanjem "za" ili "protiv". S ovom, pak, knjigom takvim se raspravama otvaraju šire pespektive i pruža bogatija argumentacija za produbljeno promišljanje spona života i smrti. Njen je autor istaknuti južnoamerički bioetičar koji je prije nego što se počeo baviti bioetikom bio svećenik i dvadesetak godina obavljao ulogu bolničkog kapelana u Kliničkoj bolnici Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sao Paulu. Tu je on u susretima s umirućim ljudima, njegovateljima i liječnicima stekao bogato iskustvo o pitanjima smrti i umiranja koja su ga počela i teorijski zanimati, što ga je na koncu kao moralnog teologa odvelo u vode bioetike. Polovicom '80-ih u dva je navrata po godinu dana boravio u Sjedinjenim Državama, gdje je u susretu s izvornim bioetičkim idejama širio i produbljivao svoje teološko-bioetičke vidike, posebno se zanimajući za pitanja eutanazije i razlike i sličnosti u njenom poimanju u Latinskoj i Sjevernoj Americi. To mu je bila i tema magistarskog rada koji je obranio 1990. na Papinskom teološkom fakultetu u Sao Paulu, gdje je također nekoliko godina kasnije i doktorirao na temi o aktuelnim problemima bioetike. Kao prvi doktor bioetike u Brazilu, i vjerojatno šire na južnoameričkom kontinentu, vrlo je zaslužan za promicanje bioetike u Latinskoj Americi i osnivanje Brazilskog bioetičkog društva čiji je danas predstavnik u Upravnom odboru Međunarodnog bioetičkog udruženja (IAB). No njegova je svakako najveća zasluga što je u aktualne rasprave o pitanjima smrti i umiranja unio jedan novi pojam koji se nalazi u naslovu ove knjige - distanazija. Iako se Pessini odriče svog autorstva nad tim terminom, tvrdeći da je riječ o neologizmu grčkog porijekla koji u portugalskom jeziku znači "polaganu, bolnu smrt u velikoj patnji", vjerojatno će njegovo ime ostati trajno vezano uz taj neologizam. Naime, zahvaljujući upravo Pessiniju i ovoj njegovoj knjizi taj pojam ulazi u bioetičku svakodnevnicu i moguće je da ubrzo dostigne popularnost svog pandana "eutanazija". No, zasad je distanazija još uvijek nedovoljno ili nikako poznat pojam ne samo među liječnicima nego čak i među samim bioetičarima.

bioetika; smrt; umiranje; distanazija

ISBN 953-219-174-7 ("Adamić")