Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom (CROSBI ID 2313)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Damjanović, Dragan Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2005

Podaci o odgovornosti

Damjanović, Dragan

Roksandić, Drago ; Višnjić, Čedomir

Miklošević, Željka

hrvatski

Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom

Knjiga donosi monografski pregled povijesti vladičanskog kompleksa u Plaškom - dvora i crkve, od njihova nastanka u 18. stoljeću do danas. Prati se stilski razvoj objekata, od njihove izgradnje u vremenu baroka i baroknog klasicizma, preko romantičarskih i historicističkih restauracija do popravaka u 20. stoljeću. Sve intervencije na objektima dovode se u širi povjesno-umjetnički, ali i povijesni te sociološki kontekst. Doseljavanje pravoslavnog stanovništva na područje Like i Krbave započelo je nakon turskih provala u prvoj polovini 16. stoljeća. Vrlo brzo počinju nastajati i prvi organizirani oblici vjerskog života, osobito nakon obnove Pećke patrijaršije. Već na samom početku 17. stoljeća osniva se prvi (i jedini) pravoslavni manastir na ovom području – u Gomirju. Osamnaesto stoljeće obilježeno je konstantnom borbom protiv unije s katoličkom crkvom. Velikim porazom Osmanskog carstva u ratu 1683.-1699., i proširenjem austrijskog teritorija u Lici i Krbavi brojčano znatno ojačava pravoslavno stanovništvo u Monarhiji. Patrijarh Arsenije Čarojević, izbjegavši s djelom stanovništva s Kosova 1690., počinje raditi na učvršćivanju crkvene hijerarhije. Uspješno potiskuje unijate, te osniva nove crkvene dijeceze, među njima i Gornjokarlovačku. Granica ove eparhije ustaljuje se tek krajem 18. stoljeća, na područja Banske Hrvatske i Vojne Krajine južno od rijeke Kupe, uz malena odstupanja (dva pravoslavna sela u Kranjskoj, Bojanci i Marindol, ulazila su u njezin sastav, kao i dvije jadranske enklave – Rijeka i Trst). Eparhija je nosila naziv prema najvećem gradu i upravnom središtu unutar nje (ako se isključe spomenute pomorske enklave) – Karlovcu, no središte se nalazilo, nakon 1720-tih u Plaškom, malom mjestu na granici Like, Krbave i Gorskog Kotara. Prvu drvenu crkvu i dvor gradi vladika Danilo Ljubotina dvadesetih godina 18. stoljeća. Njegov imenjak, vladika Danilo Jakšić, zamjenjuje ovu privremenu, nereprezentativnu drvenu crkvu s novom velikom zidanom katedralom 1755. – 1763., koja stoji i danas. Grade je s jedne strane majstori iz Sarajeva, a s druge nepoznati kranjski inženjer, iz čega proizlazi hibridnost stila u kojem je podignuta. Velika longitudinalna crkva s masivnim baroknim svodovima, elegantnim korom dobiva tako tradicionalno trolisno svetište, te neuobičajen motiv deambulatorija – hodnika oko apside. Kako je vladičanski dvor u to vrijeme još uvijek drven ovaj je zidani hodnik vjerojatno služio kao arhiv i riznica za vrednije predmete. Izgradnja nove crkve znak je i materijalne i političke afirmacije gornjokarlovačkih vladika, no ona ne bi bila moguća bez velike pomoći sa strane, osobito iz Rusije. Novi zidani jednokatni barokno – klasicistički dvor grade Jakšićevi nasljednici vladike Petar Petrović i Jovan Jovanović 80- tih godina 18. stoljeća. Podižu ga po planovima Josipa Stillera, tada vjerojatno najznačajnijeg graditelja na tlu hrvatskog dijela Vojne Krajine. Napoleonski ratovi na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće dugo su vremena onemogućili veće intervencije na kompleksu. Tek u trećem desetljeću 19. stoljeća, ponovno će uslijediti veće adaptacije. Za vladike Mijokovića, 1822. godine, u crkvu se postavlja novi, raskošni, barokno – klasicistički ikonostas, a kompleksu dvora dodaje se zgrada klerikalnog učilišta za obrazovanje svećenstva u Eparhiji. Mijokovićev nasljednik, vladika Lukijan Mušicki, prvi je pravi intelektualac na čelu Gornjokarlovačke eparhije. Književnik i prevodilac, nije mogao podnijeti izoliranost mjesta, te privremeno ostvaruje želju svojih prethodnika i preseljava se u Karlovac. Materijalne prilike onemogućile su preseljenje za stalno, budući da se nisu mogla namaknuti sredstva za izgradnju novog dvora u tom gradu. Za vladike Mušickog obnavlja se dvor, dograđuje se raskošni barokno– klasicistički balkon iznad ulaza, a mijenja se i unutrašnji raspored prostorija. Zahvaljujući vrijednom plaščanskom proti Rafailu Bunčiću dolazi 1834. i do manje restauracije Saborne crkve. Tek 50 – tih godina 19. stoljeća, za vladike Sergija Kaćanskog, gornjokarlovački se vladike definitivno vraćaju iz Karlovca natrag u Plaški. U skladu s tim poduzima se najprije 1857. godine veća obnova dvora. Pri tom nastaju nerealizirani romantičarski projekti zagrebačkog arhitekta Janka Grahora za preoblikovanje njegova pročelja. Ubrzo potom, u prvoj polovini šezdesetih godina, na incijativu tadašnjeg plaščanskog prote Samuila Popovića, dolazi i do temeljite opravke crkve. Stari se ikonostas pozlaćuje, izrađuju se nova prijestolja, propovjedaonica, pijevnice i stolice u crkvi od zagrebačkog stolara Mathiasa Stampfera. Istodobno, obnavlja se vanjska fasada, a građevina se iznutra oslikava, vjerojatno dekorativnim motivima. Sljedeća veća intervencija na građevini događa se 1880., za vladike Teofana Živkovića, kada se na toranj crkve postavlja sat. Današnji izgled crkva, međutim, duguje najvećim djelom historicističkoj restauraciji izvedenoj 1903. – 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Vladika Grujić na čelo Eparhije došao je zahvaljujući vezanosti za vladu Khuena – Hedervaryja. Veze s vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu gornjokarlovačkoj eparhiji – obnavljaju se i iznova grade brojne crkve, te naposljetku i katedrala. Restauraciju plaščanske Saborne crkve valja postaviti u kontekst drugih velikih restauracija u Hrvatskoj tada – zagrebačke katedrale, sabornih hramova u Križevcima i Pakracu, restauracije crkve manastira Grgetega na Fruškoj Gori ili parohijske crkve u Bjelovaru. Planove za arhitektonsko preoblikovanje građevine radi zagrebački arhitekt Janko Holjac, učenik glavnog bečkog neogotičara Friedricha Schmidta. Stil koji pri tom primjenjuje za ova je područja prilično neuobičajen – ruski stil, s primjesama elemenata koje pri restauraciji pravoslavnih crkvi koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma, Hermann Bollé. Unutrašnjost pokazuje bitno drukčije rješenje – stara barokna artikulacija zidova se čuva, na nju sjeda novi zidni oslik prema projektu zagrebačkog slikara i profesora na Obrtnoj školi, Marka Peroša. Obnova završava podizanjem novog, raskošnog ikonostasa i ostale unutrašnje drvenarije. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački arhitekt Vinko Rauscher, još jedan Schmidtov učenik, tada zaposlen kod Građevinskog odsjeka hrvatske Zemaljske vlade. Ikone na ikonostasu i stolovima radi pak tada jedan od najuglednijih slikara, Ivan Tišov. Ikonografski program kako zidnog oslika, tako i ikonostasa, pažljivo je sastavljen od vladike Grujića. U periodu između dva svjetska rata Plaški zahvaća nova stagnacija – materijalnih sredstava za željeno preseljenje u Karlovac nema. Jedina veća intervencija na kompleksu ograničava se na proširenje dvora. Nakon početka Drugog svjetskog rata na tlu Kraljevine Jugoslavije, utemeljenjem Nezavisne Države Hrvatske Gornjokarlovačko Vladičanstvo se privremeno ukida, a umjetnine i arhivski spisi iz dvora i crkve, evakuiraju se srećom u Zagreb, te tako preživljavaju rat. Crkva stradava u bombardiranju 1942., godine, koje uništava dio krova u svetištu i brodu. Voda koja godinama prodire u građevinu uništava dobar dio oslika. Svetište i krov crkve obnavljaju se krajem 50 – tih, da bi, krajem 80 – tih počela nova generalna obnova građevine u kojoj je, nažalost, u potpunosti obijen stari historicistčki oslik. U posljednjem ratu nestao je dio slika s ikonostasa. Crkva u Plaškom danas se nalazi u izuzetno lošem stanju, te zahtjeva temeljitu obnovu kako bi joj se vratio stari sjaj.

Plaški; Gornjokarlovačka eparhija; barok; klasicizam; romantizam; historicizam; neobizantski stil; ruski stil; restauracija spomenika; pravoslavna crkva; Janko Holjac; Ivan Tišov; Marko Peroš; Mihailo Grujić; Dragutin Khuen-Hedervary

Summary: This book is a monograph on an art historical account of the episcopal complex in Plaški. It deals with the period of its founding in the 18th century until the present day. Orthodox Christians started to populate the area of Lika and Krbava after the Turkish invasion in the first half of the 16th century. Soon after they arrived, the first formation of organized religion began to appear and was enhanced by the restoration of the patriarchy in Peć. The first and the only orthodox monastery, which was founded at the end of the 17th century, was the one in Gomirje. The 18th century saw constant fighting against uniting with the Catholic Church. The crushing defeat of the Ottoman Empire in the 1683 &#8211 ; ; ; 1699 war and the expansion of the Austrian territory to Lika and Krbava led to an increase in orthodox population in the Monarchy. The patriarch Arsenije Čarojević, who fled from Kosovo in 1690, started engaging himself in consolidating the church hierarchy. He successfully suppressed the Uniates (Eastern-rite Catholics) and established new dioceses which included the diocese of Upper Karlovac. Around the end of the 18th century the borders of the eparchy in the ar

engleski

Cathedral Church of the Entrance into the Temple of Our Most Holy Mother of God in Plaški

nije evidentirano

Plaški; Dioecese of Upper Karlovac; Baroque; Classicism; Romanticism; Historicism; Byzantine Revival; Russian Style; Restauration of Monuments; Orthodox church; Janko Holjac; Ivan Tišov; Marko Peroš; Mihailo Grujić; Dragutin Khuen-Hedervary

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta

2005.

953-6627-77-9

260

Biblioteka Izvori;

objavljeno

Povezanost rada

Arhitektura i urbanizam, Znanost o umjetnosti, Povijest umjetnosti