hrvatski

Stilsko rješenje arhitekta Janka Holjca za gradnju pravoslavne Saborne crkve u Plaškome i grkokatoličke Župne crkve u Petrovcima

Sakralne gradnje historicizma, kao, najčešće, djelo zajednica, izraz su težnji, nazora, razmišljanja zajednica o sebi, identitetu, svojoj prošlosti. Kao što nas maurski stil sinagoga upućuje na orijentalno porijeklo europskih Židova, tako neogotika ili neoromanika rimokatoličkih na srednjovjekovno graditeljstvo europskoga zapada, a na sličan se način u svojim sakralnim građevinama pravoslavni kršćani nastoje približiti arhitekturi srednjovjekovnoga Bizanta. Jedna od osnovnih težnji visokoga historicizma - ostvarenje ideje čistoga stila, kao suprotnost i reakcija na mješavinu stilova kakva je vladala u romantizmu, postala je moguća zahvaljujući velikim priručnicima srednjovjekovne arhitekture zapada poput Viollet-le-Ducovog koji su kodificirali rječnike oblika te se time dobila mogućnost tzv. arheološkog pristupa građevini. Znanstveno proučavanje arhitekture istočnoga kršćanstva započelo je znatno kasnije, pa stoga crkve namijenjene pravoslavnima u cijeloj Monarhiji, pa tako i u Hrvatskoj pokazuju zanimljivo mnoštvo raznolikih rješenja - mješavina stilova karakteristična za romantizam, kod njih se stoga nastavlja sve do prijelaza u 20. stoljeće - kombiniraju se elementi ranokršćanske i orijentalne arhitekture, romanike i rješenja podrijetlom romantizma, odnosno Rundbogenstila. Stil koji je primijenio arhitekt Janko Holjac u podizanju nove grkokatoličke crkve u Petrovcima, odnosno restauraciji katedralne pravoslavne crkve u Plaškome, interpretacija je ruske arhitekture od 12. do 16. i 17. stoljeća, (koja se u tom trenutku u arhitekturi ruskoga historicizma smatrala nekom vrstom nacionalnoga stila) izražava s jedne strane nacionalno podrijetlo (prema uzorima onoga vremena) petrovačkih Rusina, a s drugo veze s pravoslavnim svijetom Gornjokarlovačkih episkopa, za koje podiže njihovu stolnu crkvu. Janko Holjac je s Martinom Pilarom autor knjige Hrvatski građevni oblici, o narodnome graditeljstvu Hrvatske. Knjiga je nastala još za njihova studija na Bečkoj akademiji 1885., no izašla je tek u prvom desetljeću XX. stoljeća. U arhitekturi u drvu istočne Slavonije i Srijema ovaj arhitekt pronalazi uzore za razvoj specifičnoga hrvatskoga stila u arhitekturi, istodobno uviđajući bliskosti s ruskom arhitekturom toga trenutka koja se jednim djelom okreće inspiraciji etnološkom baštinom. Težnja k stvaranju nacionalnoga stila vjerojatno ga je i dovela do formulacije ovako specifičnog oblikovnog rješenja za pravoslavne i grkokatoličke crkve - koji je stil za njih pogodniji od na neki način već kodificiranog ruskoga - jedinog stila nastaloga u slavenskome svijetu primljenoga u društvo "visokih" stilova u historicizmu, a o kojemu je čak i Viollet-le-Duc napravio monografiju (L' art-Russe). Stil koji koristi Holjac hibridan je u karakteru, nerazumijevanje osnovnih elemenata ruske arhitekture je očito, ponajprije u činjenici da on preuzima samo površinsku igru ornamenata, ne i specifičan centralni prostor ruskih crkvi kakve se tada podižu po cijeloj Europi od ruske emigracije i turista (Beč, San Marino, Nizza, Firenca, Sofija, ...). Istodobno, kombinira oblikovne elemente različitih epoha ruske arhitekture - na kapama zvonika 16. i 17. stoljeće (shatyor - poligonalnu kapu relativno strmih strana na kojima počiva kupolica iznad kapela, kokoshnike - lukove u vidu istaka ili niše u podnožju tambura kupole, kupole lukovičastoga oblika - sve to u Plaškom), na zidu 13. i 14. (slijepi lukovi ispod strehe narteksa na crkvi u Petrovcima, slijepe arkade ispod vijenca plaščanske katedrale), u unutrašnjosti (kor u Petrovcima) elemente hrvatskog narodnog graditeljstva (ilustriranog na primjeru seljačke kuće u srijemskom selu Batajnici). Oblikovna bliskost dekorativnoga vijenca u raščlambi vanjskoga zida plaščanske katedrale s dekorativnim pojasom publiciranim u Viollet-le-Ducovoj knjizi L'art russe vjerojatno upućuje na Holjčev izvor iz kojega on izvlači oblikovni jezik ovih dvaju crkava. Pojava elemenata, poput altdeutsch kupolnih prozora na tornju katedrale u Plaškom svjedoči nam, s druge strane, o nedovoljnom razumijevanju toga stila i spomenutoj, stalno prisutnoj, romantiziranosti arhitekture za pravoslavne građevine Hrvatske u visokom historicizmu. Holjac je učenik Friedricha von Schmidta, što se osjeća u nekim specifično Schmidtovskim elementima raščlambe fasada obaju crkvi. Važno je napomenuti kako su se elementi ruske arhitekture i ranije upotrebljavali za dekorativna rješenja pročelja pravoslavnih crkava u Hrvatskoj - od Bolléa, još jednoga Schmidtova učenika, no ne u tako čistoj formi. Točnije rečeno, Bollé je upotrebljavao samo kokoshnike kao motiv na dnu tambura svojih kupola - piramida zvonika. Crkva u Petrovcima podignuta je 1893. u trenutku kada Zemaljska vlada Hrvatske pomaže novogradnje i restauracije mnogobrojnih grkokatoličkih objekata na poticaj kako Ise Kršnjavoga, tada predstojnika Odjela za Bogoštovlje i nastavu, tako i tadašnjega Križevačkog biskupa Drohobeckog, čija je dijeceza obuhvaćala grkokatoličke vjernike u Hrvatskoj i nekim susjednim krajevima. Obnova plaščanske crkve također se zbiva u političkom okružju koje obilježava snažna vezanost pravoslavne Karlovačke mitropolije uz vlasti u tadašnjoj Hrvatskoj i bana Khuena Hedervarya, koja velikim djelom financira projekt obnove. Iako su planovi za njezinu obnovu zgotovljeni već 1899., dovoljna količina sredstava skupljala se dosta dugo, tako da se preoblikovanje vanjske arhitekture zgrade dogodilo tek 1903.

Janko Holjac; historicizam; Petrovci - grkokatolička crkva; Plaški - katedralna crkva

nije evidentirano