hrvatski

Živi hrvatski jezik u glagoljaškom pjevanju zadarske nadbiskupije

Izložena tema postavlja tri problema o kojima raspravlja ovo priopćenje: 1. Kako je živi hrvatski jezik u pojedinim oblicima katoličkog bogoslužja na zadarskom području mogao biti liturgijski jezik unatoč tomu što je Tridentski koncil zabranio uporabu živih jezika u liturgiji? 2. Kako je živi jezik u izvedbama pučkih pjevača, ali i pojedinih seoskih svećenika (popova glagoljaša) pridonio glazbenom oblikovanju liturgijskih i paraliturgijskih tekstova? 3. Kako obrazložiti činjenice da se hrvatski tekstovi pojedinih čitanja (lekcija, štenja), npr. Iz Razlaganja svetog Augustina biskupima o psalmima, ne samo u zadarskoj nadbiskupiji nego i drugdje pjevaju različitim varijantama napjeva koji su - prema novijim istraživanjima talijanskih muzikologa - vrlo slični odgovarajućim oblicima tradicijskoga pučkog crkvenog pjevanja u sjeveroistočnoj Italiji, zvanog "canto patriarchino" prema nekadašnjoj akvilejskoj patrijaršiji? Raspravljanje o navedenim problemima indirektno otvara i mogućnost postavljanja pitanja o daljnjoj utemeljenosti priznatog i prihvaćenog naziva "glagoljaško pjevanje" za ono tradicijsko crkveno pučko pjevanje koje se na živom hrvatskom jeziku u Dalmaciji razvijalo od 17. stoljeća do druge polovice 20. stoljeća

glagoljaško pjevanje; Hrvatska

nije evidentirano