hrvatski

Dijagnostička strategija genetskih mišićnih bolesti u Hrvatskoj

Poznavanje točne etiologije bolesti od osnovnog je značenja za prognozu ; mogućnosti simptomatskog liječenja danas i etiološkog u budućnosti ; sprječavanje ponavljanja bolesti genetskim savjetovanjem i prenatalnom dijagnostikom. Zbog toga postoji sve veća potreba za egzaktnim poznavanjem tih bolesti, koje nisu tako rijetke kao što se prije mislilo. One se nasljeđuju na sna tri klasnična načina nasljeđivanja (izuzevši mitohondrijske encefalomiopatije) i pokazuju veliku kliničku i genetsku heterogenost, što klinički često otežava ili onemogućuje postavljanje točne dijagnoze. Možemo smatrati da je većina mišićnih bolesti genetski uvjetovana. To sigurno vrijedi za sve mišićne distrofije, miopatije i kongenitalne mišićne bolesti. Cilj našeg prospektivnog istraživanja započetog 1998. (MZT Br. 108042/1998 i MZT 0108052/2002) bio je otkrivanje najčešćih vrsta genetskih mišićnih bolesti i njihove učestalosti u populaciji Hrvatske (4, 481352 stanovnika). Nepostojanje prethodnog sličnog ispitivanja kao i mogućnost molekulske analize samo dvije bolesti (Duchenneova /Beckerova mišićna distrofija i Steinertova miotonična distrofija) potaknule su nas na specifičnu neinvazivnu dijagnostičku strategiju koja se osnivala na izboru obitelji s najmanje dva bolesna člana, kako bismo ubrzali genetski studij. Naglasak je bio na kliničkoj dijagnostici, određenim laboratorijskim i drugim kliničkim pretragama te genealoškoj analizi. Prvi korak u kliničkoj dijagnostici je osobna anamneza: hidramnion majke, slabost gibanja ploda u drugoj polovici trudnoće, psihomotorni razvoj, dob pri početku simptoma, topografija zahvaćenih mišića, brzina napredovanja bolesti, prisutnost boli, grčeva, gubitak samostalnog hoda. Slijedi određivanje načina nasljeđivanja, što omogućuje detaljna obiteljska ili genealoška analiza. Poseban nagalsak stavljen je na traženje srodstva roditelja, geografsko područje odakle oni potječu te pronalaženje asimptomatskih bolesnika, srodnika propositusa. Treće je vrlo pomni pregled bolesnika i suspektnih bliskih srodnika s posebnim naglaskom na distribuciju (proksimalna, distalna, simetrična, asimetrična) hipotrofije i slabosti ili pseudo (hipertrofije) mišića. Važno je voditi računa o zahvaćenosti lica, te mogućim drugim simptomima: hipotonija ili hipertonija pri rođenju, gotsko nepce, dismorfija, artrogripoza, miotonija, "rigid spine", kardiomiopatija, katarakta, gluhoća, smetnje vida. Od laboratorijskih pretraga najprije je potrebno odrediti vrijednosti CK u serumu, naročito u asimptomatksih bolesnika s povećanim vrijednostima transaminaza ; EMG na osnovi kojeg se potvrđuje primarno zahvaćanje mišića ; CT ili još bolje MR mišića ekstrmiteta ; EKG i po potrebi holter. Na osnovi tako dobivenih podataka i vodeći računa o učestalosti bolesti (Duchenneova mišićna distrofija 1/3500 živorođene muške djece ; kumulativna prevalencija pojasnih mišićnih distrofija 1/15000, od čega 35% otpada na kalpainopatiju-LGMD2A ; prevalencija Steinertove miotonične distorfije 1/20 000 ; facioskapulohumeralna mišićna distrofija (FSHD) 1/20 000 ; okulofaringealna mišićna distrofija (OPMD) 1/600-100 000) potrebno je postaviti preliminarnu i diferencijalnu dijagnozu koju treba potvrditi ili isključiti najprije neagresivnim metodama molekulske dijagnostike na uzorku DNK iz krvi. U slučaju odluke za biopsiju, čiju indikaciju najčešće predstavlja genetsko savjetovanje radi željene prenatalne dijagnostike, neophodno je potrebno odmah ili najkasnije unutar jednog sata zamrznuti uzorak mišića na -80C. Racionalan bi bio multidisciplinski timski rad unutar nacionalnog centra. Izlaganje ilustirram prikazom molekulski potvrđenih bolesnika iz tridesetak nesrodnih obitelji s kalpainopatijom (LGMD2A, desecima bolesnika s okulofaringealnom mišićnom distrofijom te vrlo varijabilnim kliničkim simptomima bolesnika s facioskapulohumeralnom mišićnom distrofijom.

mišićne bolesti; genetika; dijagnostička strategija; Hrvatska

nije evidentirano