hrvatski

Arhitekt Fran Funtak

Fran Funtak spada među najznačajnije arhitekte Slavonije u prvoj polovini 20. stoljeća. Rođen je u selu Harkanovcima nedaleko Osijeka, no najveći je dio radnog vijeka proboravio u Vukovaru, gdje je završio i osnovnu školu i nižu realku. Višu realku završava u Osijeku, a Politehniku dvije godine u Grazu (1901. - 1903.) i dvije u Budimpešti (1903. - 1905.). Na studiju se specijalizira za gradnje u armiranom betonu, građevinskom materijalu čija se upotreba u tom vremenu tek počela snažnije širiti. Po povratku sa školovanja, 1905. godine, zapošljava se u vukovarskoj građevinskoj kompaniji Josip Banheyer i sin. Zahvaljujući Funtaku do tada malo poduzeće koje se uglavnom bavilo trgovinom drvom i gradnjom cesta, izrasta, do početka Prvog svjetskog rata, u jednu od najvećih vukovarskih tvrtki. U tom vremenu (1905. - 1915.) Funtak se bavi uglavnom projektiranjem mostova. Prve realizacije nalazimo već za školovanja (1903.), no tek po povratku s Politehnike počinje projektirati veći broj objekata. Njegovi su mostovi bili među prvima, a jednako tako i među najvećima, podignutim u Hrvatskoj od armiranog betona. Funtak ne projektira mostove kao inženjerske građevine, već kao izrazito stilske objekte raščlanjene tipičnim elementima srednjoeuropske secesije. Kvalitetom arhitekture ističu se osobito mostovi na Nevkošu u Vinkovcima (1907.), Biđu kod Vrpolja (1911.), skupina od 7 mostova podignutih na kanalu Voćinska - Drava (1911. - 1914.), te mostovi u Sunji, Čačincima i Orahovici (1912.). Najveći i najznačajniji most gradi tijekom Prvog svjetskog rata 1915. - 1916., na Velikom Strugu između Novske i Jasenovca. Dužinom kolnika od 100 metara bio je, sve do 30-tih godina 20. stoljeća, najveći i najznačajniji armiranobetonski most podignut u Hrvatskoj. Osim mostova u prvom se razdoblju svoga stvaralaštva Funtak bavi i projektiranjem drugih građevina, među kojima se kvalitetom arhitekture ističe vukovarska kalvinska crkva (1910.) s prvim realiziranim armiranobetonskim zvonikom u Hrvatskoj, Mađarska škola u istom gradu (1912.), te vila Streim na Vučedolu (1918.), vjerojatno najbolji ladanjski objekt slavonske secesije uopće. Početkom Prvog svjetskog rata, 1914., raspada se tvrtka Josip Banheyer i sin te Funtak osniva vlastito građevinsko poduzeće, koje vodi u Vukovaru sve do 1945. godine. Nakon raspada Austro-Ugarske i nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918., gradnja mostova prestaje biti njegov glavni posao, iako je i na tom polju ostvario i u međuraću nekoliko značajnih objekata (Markušica, 1929.). U mnogo većoj mjeri počinje se baviti projektiranjem stambenih, javnih i sakralnih građevina u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku i ostalim okolnim mjestima. Mijenja se snažno i stil njegove arhitekture. Usvaja elemente stilova karakterističnih za međuraće, osobito art-decoa, koji prevladava, ali i klasicizma, te njemačkog ekspresionizma. Među stambenim objektima iz toga vremena ističu se osobito kuće Milanković (1920.), Kuhner (1922.), Pfeffermann (1923.) i Pifat (1928.) u Vukovaru, zatim kuće Podmenik, Stanković, Gromann i Olasz (sve iz 1922.) u Osijeku. Projektira i dvije sinagoge - veliku, glavnu u Vinkovcima (1922. - 1923.) i grobnu u Vukovaru (1926. - 1928.). Tridesetih godina projektira niz crkava, najboljih sakralnih građevina međuratne Slavonije - crkvu u Šidu (1932. - 1933.), s odjecima ekspresionizma, te art-decoovsku crkvu u Krndiji (1933. - 1934.). Po njegovom je projektu zasigurno sagrađena i crkva u Batini u Baranji (oko 1935.). Nakon 1935. godine, sa značajnim zakašnjenjem, počinje se okretati modernoj arhitekturi, što se primjećuje najprije u izrazitoj redukciji dekoracije (kuća Njegić u Vukovaru, 1935.), a potom i u usvajanju ostalih elemenata - odnos prema prostoru u koji građevina sjeda, moderni raspored prostorija (kuća Mihelić u Vukovaru, 1939.). Tijekom Drugog svjetskog rata aktivno sudjeluje u vlasti Nezavisne Države Hrvatske, zbog čega mu je po njegovu završetku oduzeta cjelokupna imovina, te je deportiran iz Vukovara. Od 1946. godine živi u Županji, gdje vodi gradnju Šećerane, jedne od najvećih državnih investicija u Slavoniji u drugoj polovini 40-tih godina. Radi najprije u županjskoj podružnici osječkog državnog građevinskog poduzeća "Norma" (1947. - 1952.), a potom u novoosnovanom lokalnom županjskom građevinskom poduzeću "Radnik" (1952. - 1960.). Vrlo brzo se afirmira u glavnog lokalnog projektanta, gradeći niz javnih objekata u Županji i okolini (osnovne škole u Štitaru i Drenovcima, Dom kulture u Županji, stambene zgrade u Račinovcima za nastavnike...). Istodobno projektira bezbrojne manje stambene objekte po Županji i okolini. Na javnim objektima primjenjuje elemente internacionalnog stila, iako ne u njegovoj čistoj formi (npr. nikada ne ukida krovište), dok se u gradnji stambenih objekata uglavnom oslanja na tradicijsko graditeljstvo slavonskog sela.

Fran Funtak; secesija; art - deco; Vukovar; Osijek; Županja

nije evidentirano