Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Geologija (CROSBI ID 756083)

Druge vrste radova | ostalo

Vlahović, Igor ; Tišljar, Josip ; Matičec, Dubravko ; Velić, Ivo Geologija // Istarska enciklopedija. Zagreb : Leksikografski zavod, 2005. Str.248-249. 2005.

Podaci o odgovornosti

Vlahović, Igor ; Tišljar, Josip ; Matičec, Dubravko ; Velić, Ivo

hrvatski

Geologija

Istra predstavlja sjeverozapadni dio drevne Jadranske karbonatne platforme, velikog paleogeografskog tijela na kojem su se u plitkom, toplom moru taložile karbonatne stijene. Tijekom dugoga razdoblja geološke prošlosti, od starije jure (prije približno 190 milijuna godina) do kraja krede (prije približno 65 milijuna godina) platforma je bila izolirana od kopnenih utjecaja, tj. okružena dubokim oceanom Tethysom, a pod utjecajem dinamskih procesa iz dubine Zemlje postupno se od rubova današnje Afrike kretala prema sjeveru. U takvim je uvjetima nastala velika debljina karbonatnih naslaga (oko 5000 m), među kojima su najčešći vapnenci, a nešto rjeđi dolomiti. Kasnijom kolizijom Jadranske karbonatne platforme (JKP) i susjednih područja s kontinentalnom masom Europe (čiji je najveći intenzitet započeo u eocenu, prije približno 40-ak milijuna godina) platforma je dezintegrirana uz mjestimični nastanak dubokomorskih korita, a potom je snažnom tektonikom izdignuta u planinski lanac Dinarida čiji se jugozapadni dio naziva Krškim Dinaridima. Veliki je dio drevne platforme danas prekriven Jadranskim morem, tako da su njezine naslage utvrđene u dubokim bušotinama i na geofizičkim profilima približno do sredine Jadrana između hrvatske i talijanske obale. Istra obuhvaća naslage unutarnjega dijela Jadranske karbonatne platforme (jedinice I, II i III na sl. 1), kao i naslage nastale tijekom njezine dezintegracije (jedinica IV na sl. 1). Njezina je površina velikim dijelom prekrivena razmjerno tankim prekrivačem najmlađih, kvartarnih naslaga. Naravno, ispod površine terena nalaze se i starije naslage, što je utvrđeno i u dubokim bušotinama. Današnja građa Istre (sl. 1) posljedica je opetovanih tektonskih deformacija, pri čemu su najvažnije bile tijekom krede (kad je područje današnje zapadne Istre oblikovano u prostranu zapadnoistarsku antiklinalu) i u tercijaru (kad su formirana flišna korita, a potom i navlačne strukture Učke i Ćićarije). Kontinuitet taloženja na istarskome dijelu Jadranske karbonatne platforme povremeno je bio prekidan dužim kopnenim fazama, koje ujedno predstavljaju i granice velikih taložnih cjelina (megasekvencija) prikazanih na sl. 1. Najstarija taložna cjelina (jedinica I na sl. 1) obuhvaća slijed naslaga geološke starosti od srednje jure (bat, prije približno 170 milijuna godina) do starijega dijela gornje jure (oksford/donji kimeridž, prije približno 155 milijuna godina), koje su otkrivene u području između Poreča, Limskoga kanala i Rovinja (sl. 1). Sastoji se od tipičnih plitkomorskih vapnenaca taloženih u unutarnjem, zaštićenom dijelu platforme (lagunama, zaštićenim plićacima i plimnim prudovima), a u najmlađem dijelu sadrži i brojne pretaložene fosilne ostatke (hidrozoja, stromatoporoida, koralja, školjkaša i dr.) nastale razaranjem organogenih grebena. Tijekom dugotrajne kopnene faze različitoga trajanja (približno 6– 9 milijuna godina) stijene te jedinice bile su izložene pradavnom okršavanju, a u dubljim dijelovima tako nastalog reljefa taložen je ishodišni materijal za postanak boksita. Jedno od najvećih ležišta jurskih boksita nalazi se sjeverno od Rovinja, a manjih ležišta ima i u okolici Rovinjskoga sela, Gradine te između Vrsara i Funtane. Druga taložna cjelina (jedinica II na sl. 1) sadrži naslage raspona od najmlađe jure (mlađi titon, prije nešto manje od 150 milijuna godina) do mlađega dijela donje krede (mlađega apta, prije približno 115 milijuna godina). Nakon postupnog preplavljivanja dotadašnjeg kopna nastale su prostrane plimne ravnice i zaštićeni plićaci na kojima su ciklički taloženi muljeviti vapnenci, koji su od davnina eksploatirani kao izvrstan arhitektonsko-građevni kamen poznat pod nazivom “ Pietra d’ Istria” i “ Orsera” (od kojega su izgrađene brojne palače i mostovi u Veneciji i Raveni), a danas je poznat kao “ Kirmenjak” prema istoimenom selu u čijoj se okolici nalazi više kamenoloma. O izuzetno plitkim morskim taložnim okolišima svjedoče brojne pojave pukotina isušivanja kao i rijetki otisci tragova stopala dinosaura na gornjim slojnim površinama, te izuzetno dobro očuvani stijenski zapisi u ranodijagenetskim dolomitima koji slijede iznad njih, a već pripadaju najstarijoj kredi (berijas, prije nešto više od 140 milijuna godina). Najljepši izdanci takvih dolomita u starom kamenolomu Fantazija kod Rovinja proglašeni su Geološkim spomenikom prirode. Izrazito plitkomorski taložni uvjeti nastavljaju se i tijekom mlađega dijela starije krede, neokoma (koji uključuje berijas, valendis i otriv) i barema (prije približno 120 milijuna godina). Tako su pored brojnih proslojaka stromatolita (okamenjenih ostataka cijanobakterijskih nakupina) zabilježeni i tragovi isušivanja, kratkotrajnih izronjavanja iznad razine oseke, a izuzev više razina s pojavama tragova stopala dinosaura (sl. 2) pronađene su i izuzetno lijepe pojavedrevnih slatkovodnih priobalnih sedimenata s kostima dinosaura (uvala Kolone kod Bala). Pred kraj druge taložne cjeline promijenjeni su taložni uvjeti, te su dotadašnji izrazito plitkomorski zamijenjeni nešto dubljim, lagunskim okolišima u kojima su taložene velike količine vapnenačkoga mulja i algalnih gruda. Tako su nastali masivni žućkasti vapnenci poznati kao arhitektonsko-građevinski kamen “ Istarski žuti” , koji se danas eksploatira u kamenolomima Kanfanar (sl. 3) i Selina, a nekad se vadio u brojnim kamenolomima od Lakovića do otoka Sv. Jeronim. Taloženje je u cijelom području Istre prekinuto sredinom apta (prije približno 115 milijuna godina), kad je zbog izrazitog snižavanja morske razine, koji je slabije izražen i na drugim dijelovima drevne Jadranske karbonatne platforme, došlo do okopnjavanja. Kopnena je faza trajala približno do sredine alba, tako da joj je na različitim dijelovima paleoreljefa utvrđeno trajanje od 10– 13 milijuna godina, a u stijenama je zabilježena pojavom do 1 m debelog slijeda krških breča i sivozelenih glina koje su predstavljale pradavna tla. Treća taložna cjelina (jedinica III na sl. 1) obuhvaća naslage raspona od sredine alba do različitih razdoblja gornje krede, tako da je u području sjeverne Istre, koje je ranije izdignuto, taloženje prekinuto krajem cenomana (prije približno 94 milijuna godina), a u području današnje južne Istre i vrha Učke taloženje je kontinuirano nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84 milijuna godina). Zato su i naslage ove taložne cjeline vrlo različite debljine (sl. 1, geološki stupovi A i B). Početak taloženja obilježen je postupnim preplavljivanjem okopnjenih područja, a cijelo je razdoblje mlađega alba obilježeno taloženjem u vrlo plitkim morskim okolišima, o čemu svjedoče pojave pukotina isušivanja, stromatolita, plimnih kanala i tragova dinosaura. Pri kraju alba (prije približno 100 milijuna godina) istarski je dio Jadranske karbonatne platforme u tri ciklusa kontaminiran vrlo sitnim pepelom donešenim vjetrom s udaljenih područja u kojima su bili aktivni vulkani. To je bio ishodišni materijal za postanak tzv. kvarcnih pijesaka, odnosno kvarcnih dijagenetskih sedimenata, koji su korišteni kao sirovina za staklarsku industriju i izradu plinobetonskih blokova (najvažniji rudnici bili su Loborika, Pinezići, Šaulaga i Butkovići). Krajem alba sinsedimentacijska tektonska aktivnost uzrokuje značajne morfološke promjene na istarskome dijelu JKP, što je uvjetovalo različite uvjete i okoliše taloženja. Tako su u sjevernoj Istri nastali vrlo različiti okoliši, od kontinuirano plitkovodnog prijelaza u cenoman (područje Savudrije), plitkovodnih vapnenačkih pješčanih prudova (koji se eksploatiraju kao arhitektonsko-građevinski kamen u okolici Marušića) do nešto dubljih, razvedenih okoliša u kojima su taloženi organskom tvari i ljušturama rudistnih školjkaša bogati tamni vapnenci (koji su eksploatirani kao arhitektonsko-građevinski kamen u okolici Sv. Lucije). Istodobne naslage u području središnje Istre i Ćićarije sadrže i pojave natplimnih ranodijagenetskih dolomita, koji su naknadnim tektogeno-dijagenetskim procesima pretvoreni u razmjerno debeli paket kasnodijagenetskih dolomita i tektogeno-dijagenetskih breča. U južnoj Istri najstarije cenomanske naslage slijede na tektonski poremećenim albskim vapnencima, a predstavljene su naslagama nastalim djelovanjem oluja u dubljim okolišima te debelim slijedom klinofomnih vapnenaca gotovo isključivo izgrađenih od sitnijeg ili krupnijeg kršja i cijelih ljuštura rudistnih (sl. 4) i hondrodontnih školjkaša. Takvi masivni vapnenci predstavljaju od davnina poznati arhitektonsko-građevinski kamen (od kojeg je primjerice izgrađena i pulska Arena), a najpoznatiji je kamenolom Vinkuran. Mlađi dio cenomana na cijelom području Istre obilježen je ujednačavanjem plitkomorskih taložnih okoliša, uključujući i pojave tragova dinosaura na otoku Fenoliga. Krajem cenomana (prije približno 94 milijuna godina) sjeverni dio današnje Istre (područje od Savudrije do Buzeta te sjeverni dio Ćićarije) tektonikom se izdiže i postaje dugotrajno kopno izloženo pradavnom okršavanju uz taloženje izvorišnog materijala za postanak piritnih boksita (u dolini Mirne u okolici Sovinjaka nalaze se brojni stari rudnici, među kojima i najstariji svjetski rudnik boksita Minjera). Nasuprot tome, potpuno je drukčija situacija bila u područjima južnoga dijela Ćićarije i južne Istre, gdje je kao i na pretežitom dijelu JKP zabilježeno i globalno dizanje razine svjetskih mora, pa su okoliši značajno produbljeni (o čemu svjedoče brojni organizmi otvorenih i dubljih mora: planktonske foraminifere, bodljikaši i školjkaši te glavonošci iz skupine amonita). Tijekom starijega turona (prije približno 93 milijuna godina) međudjelovanjem globalnoga snižavanja morske razine i pretaložavanja velike količine sitnorazdrobljenoga vapnenačkoga materijala iz susjednih plićih područja zapunjava se i zaravnava taložni prostor i uspostavlja tipični plitkomorski taložni sustav. Tako su u okolišima zaštićenih plićaka taloženi muljeviti vapnenci s promjenljivim udjelom kršja i kolonija rudistnih školjkaša očuvanih u primarnom položaju rasta. U području južne Ćićarije takvi su uvjeti vladali sve do okopnjavanja početkom konijaka (prije približno 88 milijuna godina), dok je u južnoj Istri i nadanašnjoj Učki taloženje nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84 milijuna godina) uz još jedan utjecaj produbljavanja i komunikacije s otvorenim morem. Kopnena faza utvrđena između krednih i paleogenskih naslaga Istre bila je vrlo dugotrajna i od mjesta do mjesta vrlo različitoga trajanja, budući da su eocenski vapnenci prije približno 54 milijuna godina taloženi na različitim stratigrafskim jedinicama krede. Najmanji stratigrafski hijatus (razdoblje koje nije zabilježeno u stjenskome zapisu jer nije bilo taloženja tijekom kopnene faze) tako je utvrđen u južnoj Istri gdje iznosi približno 30 milijuna godina, a nešto je dugotrajniji bio na sjevernome dijelu Ćićarije i u području Savudrija– Buzet (oko 40 milijuna godina). U novije su vrijeme u zapadnom dijelu Istre, između Rovinja i Poreča, pronađene i manje pojave eocenskih vapnenaca na naslagama donje krede, koje ukazuju da je kopnena faza u tome dijelu Istre trajala znatno duže (čak i do 80 milijuna godina). Upravo je to jedan od ključnih dokaza da je zapadni dio Istre bio u to doba bio izdignut, te je predstavljao prostrani otok na kojem su tijekom dugoga razdoblja krede prebivali dinosauri (za koje je pored velike količine hrane bilo potrebno i obilje slatke vode). Četvrta taložna cjelina (jedinica IV na sl. 1) sadrži naslage paleogenske starosti čije je taloženje započelo postupnim preplavljivanjem tektonski deformiranog, tijekom dugotrajne kopnene faze okršenog i reljefno diferenciranog kopna. Podizanje morske razine uzrokovalo je istodobno izdizanje velikih leća podzemne slatke vode, tako da su najniži dijelovi reljefa postupno pretvarani u močvare, u kojima je između karbonatnih sedimenata taložen i izvorišni materijal za debele naslage ugljena (koji je vađen u rudnicima u području Labina). Daljnjim porastom morske razine postupno je preplavljen sve veći dio dotadašnjega kopna, te se ponovno uspostavljaju plitkomorski okoliši taloženja na sve većem prostoru, u kojima se talože velike količine sitnih ljušturica različitih jednostaničnih organizama iz skupine foraminifera (miliolida, alveolina, numulita, diskociklina i dr.), po čemu se i slijed takvih naslaga naziva foraminiferski vapnenci. Istodobnim tektonskim deformacijama cjelokupnog područja nekadašnje Jadranske karbonatne platforme, zbog sažimanja prostora povezanog s regionalnim događajima u Alpama i Karpatima stvaraju se duboka korita obilježena taloženjem klastičnih naslaga. Te naslage poznate pod nazivom fliš (sl. 5) obuhvaćaju u najnižem dijelu lapore (smjesu najsitnijih čestica kalcita i gline), a zatim ritmičku izmjenu takvih autohtonih bazenskih naslaga i uglavnom tankih proslojaka pretežito vapnenačkih pješčenjaka čiji materijal potječe od pretaloživanja velike količine ljušturica foraminifera iz susjednih rubnih plitkomorskih okoliša trošenja, a dijelom i od trošenja starijih (pretežito gornjokrednih) tektonski izdignutih naslaga. U mlađem dijelu fliša pješčenjaci sadrže i veći udio nekarbonatnih, siliciklastičnih zrna. Jedno od takvih korita – poznato kao Pazinski flišni bazen – dobro je očuvano u području od doline Mirne, preko Pazina i Lupoglava do okolice Labina (sl. 1). Posebna odlika flišne sedimentacije u tome koritu su i pojedinačni vrlo debeli slojevi vapnenačkih breča i pješčenjaka na kojima je zbog izuzetne otpornosti na eroziju izgrađena većina naselja u tome području (npr. Hum, Buzet, Motovun, Boljun i dr.). Nakon taloženja fliša, kao najmlađih paleogenskih naslaga, prije približno 35 milijuna godina, cijelo je područje današnje Istre okopnjelo. Tijekom tako dugoga kopnenoga razdoblja sve četiri opisane velike taložne cjeline izložene su površinskome trošenju, okršavanju i eroziji, a dijelom su i prekrivene najmlađim sedimentima – crvenicom, eolskim materijalom (lesom ili praporom), kvartarnim brečama i močvarnim sedimentima. Tektonska aktivnost na istraskome dijelu Jadranske karbonatne platforme može se podijeliti u nekoliko aktivnih i po geometriji struktura prepoznatljivih razdoblja. Najstarije je razdoblje vezano uz kredu (izrazitije mlađu kredu, razdoblje prije približno 99– 65 milijuna godina) kad se JKP uslijed djelovanja geodinamskih sila kreće u smjeru zapada– sjeverozapada. Zbog otpora takvom kretanju nastale strukture poprimaju pravac pružanja sjever– sjeveroistok – jug– jugozapad, a najvažnija je takva struktura zapadnoistarska antiklinala (sl. 1). Mlađe tektonski aktivno razdoblje (paleocen– mlađi miocen, prije približno 65– 10 milijuna godina) vrlo je značajno za područje JKP, jer je rezultiralo izdizanjem Dinarida. Smjer kretanja platforme u to je doba zakrenut i pritisci djeluju po pravcu sjeveroistok– jugozapad. Tako nastaju “ dinarske” strukture pružanja sjeverozapad– jugoistok (ljuskave strukture Ćićarije, navlaka Učke i Pazinski bazen). Krajem miocena započinje neotektonsko razdoblje koje traje i danas. Njegovo su najvažnije obilježje deformacije čija je geometrija prepoznatljiva po pružanju struktura istok– zapad, što je posljedica regionalne kompresije po pravcu sjever– jug.

Jadranska karbonatna platforma; fliš; plitomorski karbonati; emerzije; jura; kreda; eocen; Istra; Hrvatska

ISBN: 935-6036-83-5

engleski

Geology of Istria

nije evidentirano

Adriatiuc Carbonate Platform; shallow-marine carbonates; flysch; emerisons; Jurassic; Cretaceous; Ecene; Istria; Croatia

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Istarska enciklopedija. Zagreb : Leksikografski zavod, 2005. Str.248-249

2005.

nije evidentirano

objavljeno

Povezanost rada

Geologija