hrvatski

Od (ne)tolerancije do dijaloga i zajedništva

Dijalektika između identiteta i drugosti prati čovjekovu povijest od početka društvenog življenja. Ta dijalektika postaje trajnom dinamikom sukoba i zbližavanja, netolerancije i suživota. U naše vrijeme doseg i intenzitet globalizacije snažno vodi međusobnom srastanju dijelova svijeta u jednu cjelinu. Međutim, istodobno potencira krhkost partikularnih identiteta pa i svijeta u cjelini i stoga generira nove napetosti i sukobe. Ipak, proces globalizacije i razvijanje tolerancije davno su započeli (primjerice Rimsko carstvo i samo kršćanstvo koje čitavu ljudsku zajednicu (ekumene) okuplja u jednu obitelj). Tako pojmove jednakosti, bratstva i sestrinstva, slobode, pravde, snošljivosti i međusobne upućenosti prema zajedništvu nalazimo još u antici. No, u posljednje se vrijeme sve više razvija osjetljivost prema drugosti i sve su intenzivniji napori u prevladavanju uskogrudnosti duha i mahnite agresivnosti u cilju mirna suživota u različitosti. Tolerancija je postala top-tema mnogim raspravama pa se govori o aktivnoj i angažiranoj toleranciji. No, ovdje se sugerira to područje staviti pod nazivnik dijaloga, koji sa svoje strane da bi bio autentičan, zahtijeva empatijski stav i brigu za drugoga kao i za odnos koji se s drugim razvija. U konačnici, istinski govor o toleranciji, odnosno o dijalogu konvergira prema govoru o ljubavi, jer je smisao vlastite slobode da se preobrazi u ljubav koja rađa prijateljstvo. Za kršćane dodatno dar objave, slobode i dar "drugoga/drugosti" područje su izgrađivanja vlastite sličnosti Bogu koji se objavio kao ljubav (zajedništvo triju različitih osoba) i predokus eshatona. U takvoj svijesti govor o toleranciji postaje suvišan, pluralizam i raznolikost postaju bogatstvo, a ne problem ; dijalog kao otvorenost drugome, poštivanje i zainteresiranost za drugoga - kao ljubav - postaju modus vivendi - modus credendi & operandi. Dobiveni rezultati, koji predstavljaju osobna mišljenja pripadnika laičkih crkvenih pokreta o (ne)slaganju s istinitosti tvrdnji koje govore o tome je li kršćanske sekte i novi religijski pokreti čine čovjeka sretnim, iscjeljuju čovjeka u potpunosti, usmjeravaju čovjeka prema krivom spasenju, pomažu čovjeku otkriti smisao života, ispiru ljudima mozak, ostvaruju samo ekonomsku dobit i varaju li ljude kao i rezultati koji predstavljaju stavove ispitanika o odnosu njihova pokreta prema kršćanskim sektama i novim religijskim pokretima, pokazuju da, i na razini laičkog crkvenog pokreta i na individualnoj razini, postoji relativno visok stupanj isključivosti i neuvažavanja kršćanskih sekta, a znatno niži stupanj isključivosti i neuvažavanja novih religijskih pokreta koji nisu kršćanske provenijencije. Odnosno rezultati pokazuju, i na razini pokreta i na individualnoj razini, znatno veću otvorenost i uvažavanje novih religijskih pokreta od otvorenosti i uvažavanja sekta kršćanske provenijencije.

tolerancija; dijalog; zajedništvo; religija; laički crkveni pokreti

nije evidentirano