hrvatski

Koprivnica u 17. stoljeću - demografske, društvene i gospodarske promjene

Koprivnica je po površini i broju stanovnika spadala u manje gradove na pograničnom pojasu između Habsburškog i Osmanskog Carstva. Pristup radu je bio ograničen raspoloživim izvorima i literaturom. Do sada je više autora segmentarno pisalo o nekim detaljima, ali to nije moglo zadovoljiti potrebe za sustavnim istraživanjem socioekonomske historije Koprivnice u 17. stoljeću. Zbog toga sam se morao potpuno osloniti na izvore. Samo manji dio izvora je objavljen (zapisnici Ugarskog i Hrvatsko-slavonskog sabora te dio zapisnika poglavarstva grada Koprivnice kao i vojnokrajiške građe). To je bio razlog da sam se morao uputiti na izvore koji se čuvaju u arhivima. Za istraživanje sam uzeo problematiku 17. stoljeća. Grad kao oblik ljudske zajednice, različit od ruralnog organiziranja života, privlači pozornost historičara. Pri tome su posebno zanimljivi gradovi koji su svoj razvoj pretežno imali na pograničnim prostorima. Zbog toga sam za ovo istraživanje odabrao pogranični grad Koprivnicu. Proučavanje promjena u gradu tijekom jednog stoljeća teško je zamisliti bez suradnje historije i geografije. Grad je gotovo nemoguće izdvojiti iz njegova prirodnog ili stvorenog okoliša. U obradi izvora opredijelio sam se zato za demografske, društvene i gospodarske promjene koje su se odvijale u gradu i prenosile na okoliš. Stoga sam koristio metode historijske demografije te socijalne i ekonomske historije. Upotrebljavao sam i metodu kartiranja. Ova je metoda važna jer prenošenjem podataka iz izvora na karte dobivamo odgovore na mnoga pitanja. Na ta pitanja je ponekad vrlo teško ili gotovo nemoguće odgovoriti iz tekstova izvora. Metodu upotrebe karata sam koristio na dva načina: 1) izradom karata na temelju tekstualnih izvora i 2) proučavanjem planova, karata i crteža koje su napravili suvremenici u 17. stoljeću. Za proučavanje Koprivnice u 17. stoljeću je sačuvano dosta izvora vojne i civilne provenijencije. Njihov obim i kvaliteta je bila dovoljna da se mogu analizirati demografske, društvene i gospodarske promjene tokom 17. stoljeća. Rad na pronalaženju novih izvora je bio znatno otežan, time što za dio demografske, društvene i gospodarske problematike nema posebnih zbirki izvora. Zbog toga je bilo potrebno pregledavati velike količine dokumenata kako bi se došlo do novih spoznaja. Izvori se čuvaju u Muzeju grada Koprivnice, u arhivu katoličkog župnog ureda župe Sv. Nikole biskupa u Koprivnici, Franjevačkom provincijskom arhivu u Zagrebu i u Franjevačkom samostanu u Koprivnici. Iz Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu koristio sam zanimljivu građu kanonskih vizitacija (pohoda) koja pruža uvid u duhovnost i svakodnevni život koprivničkog društva, a zanimljivih izvora ima u Kaptolskom arhivu u Zagrebu, u kojem postoji niz podataka o etničkim i konfesionalnim odnosima na koprivničkom području. U Državnom arhivu u Varaždinu istraživao sam Zapisnike poglavarstva grada Koprivnice. U Hrvatskom državnom arhiva u Zagrebu vrijedni izvori se nalaze u fondu grada Koprivnice te razni podaci razbacani po vojnim, obiteljskim, županijskim, gradskim i vlastelinskim fondovima. U rukopisnom odjelu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nalazi se zanimljiv spis o uređenu odnosa vojnih i civilnih vlasti u Koprivnici. U Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu čuva se najstariji dio zapisnika poglavarstva grada Koprivnice. U Zemaljskom arhivu Štajerske u Grazu te u Ratnom arhivu u Beču nalazi se mnogo izvora koji objašnjavaju etničke, vojne i demografske promjene u Koprivnici. Dio izvora o doseljavanju pravoslavnog stanovništva sam pronašao u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti. Koprivnica je u 17. stoljeću zadržala status slobodnog kraljevskog grada (koji je dobila 1356. godine) godine, a istovremeno je bila središte vojnokrajiške natkapetanije. Grad je obilježila stvarnost pograničnih zbivanja jer je još u 16. stoljeću bio pretvoren u vojnu utvrda u sustavu Vojne krajine. Položaj u blizini granične crte između Habsburškog i Osmanskog Carstva utjecao je na gospodarske, društvene i demografske promjene te svakodnevni život. To je posebno bilo izraženo u razdoblju od potpisivanja mira na ušću rijeke Žitve u Dunav, nakon Dugog (sisačkog) rata (1593.-1606.), do mira u Srijemskim Karlovcima 1699., nakon završetka Velikog (bečkog) rata (1683.-1699.). Prelaskom kršćanske utvrde Kaniže pod vlast Osmanlija 1600. godine, osmansko-habsburška granica se pružala rijekom Dravom, udaljenom tek nekoliko kilometara sjevernije od Koprivnice. Tako je granica došla u neposrednu blizinu grada. Granica je ostala u blizini do prijelaza dvaju važnih osmanskih uporišta u habsburšku vlast: Virovitice istočno od grada (1686.) i Kaniže sjeverno od Koprivnice (1690.). Zbog toga je u 17. stoljeću bio jasno izražen pogranični smještaj Koprivnice. Tada su bili vidljivi utjecaji granice i pograničnog položaja Koprivnice na demografske promjene (prvo nagli pad, a kasnije postupni porast broja stanovnika te promjene u etničkoj i konfesionalnoj strukturi stanovništva). Događale su se i društvene promjene (dolazi do promjena u strukturi gradskog društva, a vojska postaje važan čimbenik u životu grada). Bile su vidljive i gospodarske promjene od pojave cehova, obnove trgovine i krajem stoljeća do širenja grada odnosno do pojačane izgradnje izvan utvrde. Krajem 16. stoljeća Koprivnica je imala oko pet stotina stanovnika (zajedno sa vojnom posadom). Tada su svi stanovnici živjeli unutar utvrde izgrađene u drugoj polovici 16. stoljeća. Nakon mira kod Žitve došlo je do procesa intenzivnog useljavanja u grad. Novom izgradnjom se popunjava slobodni prostor u utvrdi. Početkom 17. stoljeća je bilo samo dvadeset civilnih kuća, da bi sredinom istog stoljeća taj broj narastao na 80 kuća. Pokazatelji gospodarskog uspona grada su izgradnja i širenje grada. Popunjavanjem slobodnog prostora za izgradnju u utvrdi došlo je do naseljavanja sjeverno od utvrde. To je bio prostor gdje su se križali putovi zapad-istok (od susjedne utvrde Đurđevac do Varaždina – sjedišta Slavonske vojne krajine), te sjever-jug (od Legrada – sjedišta međimurske kapetanije do Križevaca – sjedište istoimene kapetanije i dalje do Zagreba). Kasnije se naseljavaju zapadni, istočni i južni dijelovi oko utvrde, te se tako formira podgrađe. U drugoj polovici 17. stoljeća u podgrađu je bilo 14 ulica u kojima je živjelo 447 kućedomaćina. Na čitavom prostoru Koprivnice (utvrda i podgrađe) je živjelo 2000-2500 stanovnika. Poboljšanje kvalitete življenja u gradu se vidi po organiziranoj liječničkoj službi od sredine 17. stoljeća te primalja krajem stoljeća. U gradu je bio organiziran hospital kao ustanova koja je objedinjavala brigu za bolesne sa funkcijom sirotišta. Godine 1603. se obnavlja katolička župa, a 1657. gradi katolička župna crkva Sv. Nikole sa župnim dvorom. Nekoliko godina kasnije su se franjevci trajno naselili u gradu, a 1675. izgradili crkvu Sv. Antuna Padovanskog i samostan. Osim franjevaca, krajem 17. stoljeća su se naselili pavlini koji su Koprivnicu napustili već početkom 18. stoljeća. Širenje grada u svim smjerovima oko utvrde ilustrira izgradnja katoličkih kapela: Sv. Emerika (1634.), Sv. Marije Magdalene (1649.), Sv. Ladislava (1658.), Sv. Vida (1671.), Sv. Andrije (1671.) na jugu, Sv. Lucije (1650.), Sv. Ivana Krstitelja (1671.), Sv. Roka (1671.) na istoku, Sv. Duha (1659.) na sjeveru, te kapela Blažene Djevice Marije (1659.) i Sv. Triju Kraljeva (1671.) na zapadu. U 17. stoljeću je došlo do etničkih i konfesionalnih promjena. Početkom stoljeća većinu stanovnika Koprivnice su činili vojnici. Oni su najvjerojatnije bili pretežito protestanti, a u manjini su bili pravoslavni i katolici. Etnički su bili podrijetlom s njemačkog govornog područja, a bilo ih je s talijanskog i mađarskog govornog prostora. Dio vojne posade su činili pravoslavni Vlasi i starosjedioci u izvorima zabilježeni kao Slavonci. Osnivanjem katoličke župe u Koprivnici dolazi do procesa katoličke obnove. Vojnici koji su služili u utvrdi su postali katolici. Koprivnica je u 17. stoljeću bila prostor doseljavanja novog stanovništva. Novodoseljeni civilni stanovnici u utvrdi i podgrađu su u većem broju bili katolici. Oni su se doseljavali najčešće iz današnjeg slovenskog prostora te dijelova današnje sjeverozapadne Hrvatske. Bilo je pojedinačnih primjera doseljavanja s teritorija Mletačke Republike, Bosne, mađarskog prostora, Erdelja i Podunavlja. Zabilježeni su primjeri Koprivničanaca u gradskim naseljima – Zagrebu, Varaždinu, Mariboru te na prostoru zapadne i sjeverne Ugarske. Od druge polovice 17. stoljeća pojedini Koprivničanci su se iseljavali u susjedni Đurđevac i okolicu. Krajem 17. stoljeća katolici su predstavljali veliku većinu stanovništva Koprivnice. Manji dio su predstavljali pravoslavni stanovnici, dok protestanti više nisu zabilježeni u dokumentima (posljednji puta se spominju 30-tih godina 17. stoljeća). Pretpostavlja se prisutnost Židova u dva susjedna trgovišta: Legradu i Drnju, koji su vjerojatno svoje gospodarske aktivnosti razvijali na području grada Koprivnice. Zabilježeni su primjeri prijelaza muslimana na katoličku vjeru. Na koprivničkom području se tijekom cijelog 17. stoljeća spominju i marginalne skupine, poput Roma (Cigana). Smirivanjem stanja na granici Habsburškog i Osmanskog Carstva dolazi do obnove trgovine i gospodarskog jačanja Koprivnice. Gospodarski uspon je jasno vidljiv od 1607. godine kada pouzdano znamo da u gradu djeluje ceh kovača, bravara, mačara, remenara, sedlara i zlatara. Zanimljivo je pratiti daljnju gospodarsku obnovu koja je u prvim desetljećima bila spora tako da je grad tek 1638. dobio pravo održavanja dva godišnja sajma. U Koprivnici je 1651. utemeljena malta (mitnica), a 1652. grad je dobio pravo trećeg godišnjeg sajma. U blizini grada, u susjednom trgovištu Drnju je 1660. osnovana tridesetnica (carinarnica), što govori o intenzitetu prometa i trgovine. Daljnje jačanje gospodarstva se vidi osnivanjem novih cehova: čizmarskog ceha 1673. i mesarskog ceha 1697. godine.

Koprivnica; Slavonska Vojna krajina; rijeka Drava; povijest okoliša; povijesna demografija; društvena i gospodarska povijest; vojna povijest; 17. stoljeće; Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo

nije evidentirano