hrvatski

Paleogeografija i okoliši taloženja u juri zapadnog dijela Jadranske karbonatne platforme na području Hrvatske

Premda slijed karbonatnih sedimenta u krškim Dinaridima mjestimice ima gotovo kontinuirani razvoj od gornjega perma do eocena s debljinama i više od 8.000 m samo sedimenti od vrha donje jure (toarcija) do najmlađe krede pripadaju Jadranskoj karbonatnoj platformi (JKP– AdCP). Ona je sredinom i krajem starije jure – u toarciju – nastala tektonskom dezintergracijom postojeće velike Južnotetiske megaplatforme nakon formiranja dubljih morskih područja, posebice Jadranskog bazena kojim su odvojene Apulijska, Apeninska i Jadranska karbonatna platforma, a koji je bio veza između Jonskog, Belluno i Lagonero bazena, te Slovenskog i Bosanskog korita (VLAHOVIĆ et al., 2002, 2005). Taloženje na JKP tijekom 125 milijuna godina rezultiralo je s, od mjesta do mjesta varijabilnim, debljinama karbonatnih sedimenata između 3.500 i 5.000 m. Zbivalo se pretežito u izrazito plitkomorskim okolišima koji su često bili prekidani kraćim ili dužim okopnjavanjima – emerzijskim razdobljima kao posljedicom sinsedimentacijske tektonike, a povremeno i eustatičkih promjena morske razine. U starijoj juri (toarciju) zapadni dio JKP imao je raznovrsnu paleogeografiju i zbog toga bitne razlike u uvjetima i okolišima taloženja: od Gorskoga kotara, preko Like i Velebita do središnje Dalmacije na platformi je formirano prostrano lagunarno područje izolirano od izravnih utjecaja otvorenoga mora, obilježeno slabom produkcijom karbonata, tj. vrlo malim obrocima taloženja (talože se biturbiorani “ mrljasti vapnenci” ). Istodobno je izdizanjem SZ dijela platforme područje Žumberka i okolice Karlovca okopnjeno (sl. 1), a emerzija je trajala od početka toarcija do početka kimeridža (oko 25 milijuna god. Sredinom i krajem starije, u srednjoj i početkom mlađe jure središnji je dio zapadnog područja platforme (Gorski kotar, Velika Kapela) preplavljen plitkim morem u kome dominiraju periplimni okoliši (lagune i zaštićeni plićaci), a mjestimice i plićaci s pokretljivom vodom u kojima se talože ooidni i bioklastični pijesci u obliku stalno pokretnih prudova(TIŠLJAR et al., 2002). Blaga sinsedimentacijska tektonika uzrokovala je samo mjestimična izronjavanja – kratkotrajne emerzije obilježene emerzijskim brečama i vadoznim tvorevinama (sl. 1 i 2). U mlađoj juri, krajem oksforda i tijekom kimeridža, sinsedimentacijska tektonika bitno mijenja paleogeografiju zapadnog i središnjeg dijela JKP: zapadna Istra je izdignuta i okopnjena – emerzijska faza traje od početka kimeridža do mlađega titona (6– 8 milijuna god.), a istodobno se izvan platforme (bušotina IM– 1) talože dubokomorski sedimenti(karbonatni turbiditi.Tijekom kimeridža izdiže se i okopnjava i područje Biokova. Istodobno je u središnjem dijelu platforme od Karlovca, Bihaća duž rijeke Une, preko Like do Knina i Dinare nastalo intraplatformno “ Lemeško” korito koje je imalo izravnu vezu s otvorenim morem, tako da je primalo pučinsku faunu (uključujući i mjestimice brojne amonite). To se korito odlikovalo niskim obrocima taloženja i većom koncentracijom vulkanskog pepela iz kojeg su silicifikacijom nastali rožnjaci (= “ vapnenci s rožnjacima” ). Slično je korito, ali manjih dimenzija i s tek povremenim pučinskim utjecajima, formirano i u području Velike Kapele. Na izdignutim rubovima oba korita postojali su grebenski okoliši i/ili ooidni prudovi koji su progradirali u korito i postupno ga zapunjavali, tako da su krajem jure (tijekom titona) u na taj način uspostavljenim plitkomorskim okolišima ponovno taloženi izrazito plikomorski karbonati – periplimni klipeinski vapnenci, obično u obliku ciklusa oplićavanja naviše (VELIĆ et al., 2002 ; TIŠLJAR et al., 2002). Tijekom najmlađe jure (mlađeg titona) i najstarije krede (berijasa) na cijeloj je Jadranskoj karbonatnoj platformi ponovno uspostavljen plitkomorski, uglavnom periplimni i/ili lagunski režim sedimentacije.

paleogeografija; okoliši taloženja; jura; Jadranska karbonatna platforma.

nije evidentirano