hrvatski

Onostrano u suvremenoj hrvatskoj drami

U radu se preispituje sklonost suvremenih hrvatskih dramatičara prema dramsko-kazališnim materijalizacijama onostranog na pozornici. U odnosu na godine koje im prethode, od devedesetih se nadalje u hrvatskoj drami i kazalištu osjeća snažna tendencija ka preispitivanju i izravnom scenskom prikazivanju onostranog, pod koje smo u ovom tekstu podveli iskorake suvremenih dramatičara u prostore nezbiljskog, iracionalnog i fantastičnog, u opredmećenja sadržaja svijesti i podsvijesti, snova, vizija i halucinacija, savjesti i duše, u materijalizacije onog što je na prvi pogled nevidljivo, skriveno i potisnuto jer je unutarnje i osobno, ali što i te kako određuje i definira čovjekov život, tim više što je sudar ili nesposobnost prepoznavanja i integracije ovih dviju dimenzija, stvarne i nestvarne, toliko učestalim izvorištem dramske napetosti, a i tragičnosti. Motivacijska ishodišta pisaca koji posežu za nezbiljskim mnogobrojna su i raznolika pa su autorska zaintrigiranost ontološkim pitanjima smisla i zagrobnim životom, simboličko razobličavanje i preispitivanje nekih prošlih događaja, postupaka i činjenica, poetsko ili ironijsko podcrtavanje autorskih misli i teza, zaplitanje radnje te pripisivanje konkretnoga lica i imena ljudskim strahovima ili žudnjama samo neke od mogućnosti. Na pozadini ratne svakodnevice prve polovice devedesetih radnje dobrog dijela dramskih tekstova novoprofiliranog naraštaja spisatelja nisu toliko obilježili sukobi protagonista s licima iz neposredne društveno-povijesne okoline koliko sa samim sobom i s materijalizacijama osobnih dilema i strahova, da bi s problemima i razočaranjima koje je donijelo tranzicijsko doba te rastuća i sveprisutna ekonomska i etička bijeda nezbiljsko postalo i važnim prostorom eksplicitne društvene kritike. Kad je riječ o odnosu između piščeve zamisli onostranoga i njegovoga kazališnog uprizorenja, vidi se da je kazalište razvilo neke gotovo tipske načine i mehanizme uz pomoć kojih rješava problematiku scenske eksteriorizacije unutarnjeg i fantastičnog. Rečena tema razmatra se i oprimjeruje na dramskim tekstovima Lade Kaštelan, Davora Špišića, Mislava Brumeca, Asje Srnec Todorović, Luke Paljetka, Ivana Vidića, Mate Matišića i Ivane Sajko.

suvremena hrvatska drama; suvremeno hrvatsko kazalište; onostrano

nije evidentirano