hrvatski

Došljaci u hrvatskoj renesansnoj drami

Prikazane konture dramskih došljaka koje ova analiza prati od Hvaranina Lucića i Parožića, preko Dubrovčana Nalješkovića, Držića i Sasina, a završile s ponovno jednim Hvaraninom, Benetovićem, neosporno svjedoče o čvrstoj duhovnoj i književnoj povezanosti hvarskih i dubrovačkih renesansnih dramatičara. Likovi došljaka u renesansnu su dramu prodirali postupno. Otvaranje realističnoga prostora u pastorali obilježilo je dovođenje likova seljaka, a razvojem komedije i obradom tema iz svakodnevice pružena je mogućnost da se na sceni pojave i likovi došljaka. Izuzev Lucićeve Robinje, gdje likovi došljaka ostaju u petrarkističkom ozračju, u ostalim se dramskim tekstovima došljaci kreću komediografskim žanrovima, uglavnom u eruditnoj ili u seljačkoj komediji. Skupina našijenskih došljaka veća je od likova stranaca, što se može temeljiti na realnom udjelu u broju stanovništva, ali i na njihovu jačem utjecaju na svakodnevni život Dubrovnika i Hvara. Budući da došljaci ne tvore tematsku okosnicu izabranih drama i ne stvaraju osnovnu intrigu pa nerijetko ostaju u pratnji glavnih zbivanja, zanimljivo je uočiti visok stupanj podudarnosti u oblikovanju tih likova. Neosporno, razlog se može tražiti i u poštivanju pojedinih komediografskih žanrova pa prema tome i u oblikovanju tipova, ali i među likovima došljaka uočljive su razlike. Dubrovački su dramatičari, posebice Nalješković i Držić, bili grublji i oporiji, dok se u nekoliko hvarskih dramskih tekstova uočava više želje za smijehom i intrigom, komični žalci rjeđe su upereni protiv došljaka, a češće su motivirani staleškim razlikama.

hrvatsko kazalište; hrvatska drama; renesansa

nije evidentirano