hrvatski

Tvorba imenica u gradišćanskohrvatskim čakavskim govorima

Rad počinje kratkim uvodnim dijelom u kojem je predstavljen fenomen gradišćanskohrvatske dijaspore u prošlosti i sadašnjosti. Iza toga slijedi šest temeljnih poglavlja. U prvom se poglavlju donosi analiza rječotvorbenoga sustava općenito, tj. pregled tvorbenih obrazaca, tvorbenih načina i podnačina, te tvorbenih jedinica koje se rabe u tvorbi riječi općenito, kao i ostaloga pojmovlja vezanoga uz tvorbu riječi. Prefiksalna se tvorba obrađuje u okviru izvođenja kao tvorbenoga načina. Upozorava se na pojavnost prefiksalno-složene tvorbe, kao i na pojavnost sekundarne prefiksacije u gradišćanskohrvatskim idiomima. Posebna je pozornost posvećena specifičnosti dijalekatne tvorbe riječi, koja s jedne strane razmatra konkretne rječotvorbene sustave pojedinih konkretnih mjesnih govora, a s druge strane apstraktne sustave pojedinih skupina govora, dijalekata i narječja. Zbog te se dvojnosti uvodi posebno nazivlje za apstraktne rječotvorbene pojmove, a to su hiperprefiksi, hipersufiksi, nadtvorenice, nadizvedenice, nadsloženice, dok se apstraktne jedinice sintaktičko-semantičke tvorbe nazivaju nadsastavljenice. Jedinice nastale preobrazbom nazivaju se preobraženice, a sukladno tomu apstraktne jedinice su natpreobraženice. Slijedi prikaz osnovnih teorijskih pristupa tvorbi riječi, s napomenom da je u ovom radu kao tvorbena jedinica prihvaćen cjelovit sufiks sa svojim oblikotvornim i gramatičkim morfemom, a taj je pristup obrazložen na konkretnim primjerima. Drugo poglavlje sadrži detaljan opis terenskih istraživanja na gradišćanskohrvatskom govornom području koja su provođena tijekom 15-ak godina, čime su obuhvaćena 44 mjesna govora. Budući da je građa za rječotvorbenu analizu prikupljana i na druge načine, ponajprije ekscerpiranjem iz dijalekatnih rasprava i rječnika, u radu je obrađena građa s ukupno 86 gradišćanskohrvatskih punktova. Treće poglavlje sadrži iscrpan pregled dosadašnjih istraživanja tvorbe riječi u hrvatskoj dijalektologiji, s posebnim osvrtom na gradišćanskohrvatske idiome. Težište je stavljeno na specifičnosti tvorbe riječi u dijalektologiji, koja ponajprije proizlazi iz činjenice što je dijalektologija genetskolingvistička disciplina koja u svoja istraživanja nužno uključuje dijakroniju, dok se tvorba riječi uvijek događa na sinkronijskoj razini. Upozorava se da je sinkronijski pristup moguć u okviru konkretnoga jezičnoga sustava jednoga mjesnoga govora, dok je na razini apstraktnoga sustava dijalekta ili narječja, zbog supostojanja većega broja fonoloških inačica u okviru nadtvorenice, odnosno u okviru tvorbenih jedinica, nužno uključivanje genetske lingvistike. Zato je sljedeće potpoglavlje posvećeno odnosu tvorbe riječi prema drugim granama jezikoslovlja. Četvrto poglavlje sadrži podjelu gradišćanskohrvatskih mjesnih govora prema dijalekatnim značajkama. U petom je tvorba imenica u gradišćanskohrvatskim govorima obrađena prema tvorbenim načinima i podnačinima, a to su u gradišćanskohrvatskim idiomima čista sufiksalna tvorba, čista prefiksalna tvorba, prefiksalno-sufiksalna tvorba, čista složena tvorba, složeno-sufiksalna tvorba, prefiksalno-složena tvorba i srašćivanje, te od rubnih tvorbenih načina preobrazba i sintaktičko-semantička tvorba. Upozorava se na stupanj plodnosti pojedinih tvorbenih jedinica i načina. U zaključku se ističe da se međunarječne razlike u okviru rječotvorbenoga sustava susreću jedino pri prefiksalnoj tvorbi. Inače dominiraju tek fonološke razlike u okviru istih nadtvorenica pa je stoga u dijalektologiji nužno povezivanje tvorbe riječi s drugim granama jezikoslovlja.

tvorba imenica; gradišćanskohrvatski čakavski govori

nije evidentirano