hrvatski

O Četirima aktovkama Vladimira Lunačeka

Vladimir Lunaček (1873. – 1927.), danas malo poznati književno-kazališni i likovni kritičar, bio je i književnikom. Riječ je skromnom opusu – dvjema pripovijetkama (Moj prijatelj Ivo, Pater Fracesco) i dvama dramskim ostvarajima (Četiri aktovke i Ilirci). Četiri aktovke objavljene su 1910. godine u nakladi Društva hrvatskih književnika i u sebi suvremenom vremenu, prošle su prilično nezapaženo. Na tragu Ibsena, Strindberga, Flauberta i Tolstoja, Lunaček će se u svojim jednočinkama pozabaviti ženskom seksualnošću kao bitnim konstituentom u gradbi jakoga subjekta koji bi u konačnici doveo do ženske emancipacije što je na tragu internalizacije i umjetničkoga egalitarizma koje je Žmegač označio bitnim karakteristikama književnosti hrvatske moderne. Iako inventivan i moderan intencijama, nešto je manje uspješan ostvarenjima: motivi zamagljenih sukoba, alogičan uzročno-posljedični slijed, patetika, verbalizacija kao osnovni postupak dramskoga događanja, razlozima su što je Lunačekov dramski prvijenac danas samo bibliografskom natuknicom i kuriozitetom u opsežnoj bibliografiji Lunačekovih, prije svih, kritičarsko-publicističkih radova.

povijest hrvatske književnosti, drama, moderna, jaki subjekt.

nije evidentirano