hrvatski

Nacionalna vezanost i odnos prema Europi

U ovom smo poglavlju analizirali nacionalnu vezanost i doveli je u odnos sa stavomima prema europskim integracijama. Odnos prema vlastitoj naciji ispitali smo baterijom od 11 stavova na koja su ispitanici reagirali na Likertovoj ljestvici slaganja od pet stupnjeva. Odgovori pokazuju da su kod mladih najbolje zastupljeni stavovi umjerene nacionalne identifikacije, zatim oni koji označavaju otvorenost prema svijetu, dok su etnocentrične tvrdnje na začelju dobivene hijerarhije. Činjenica je također da je stav koji najbolje predstavlja nacionalnu identifikaciju prvi put u našim istraživanjima na čelu ranga, kao što je evidentno da su nacionalno obojeni stavovi, kako oni umjereni tako i oni ekstremni, zastupljeniji u odnosu na 1986 i 1999. godinu. Ovakav porast nacionalne vezanosti kod mladih bilo bi arbitrarno pripisati nekom izoliranom faktoru. Može se pretpostaviti da sve veća neizvjesnost u pogledu budućnosti, sve manje povjerenje u političko vodstvo, sve izraženiji egzistencijalni problemi, sve veće razlike između bogatih i siromašnih te sve suženije perspektive rezultiraju traženjem sigurnijih modela odnosa prema drugima, prema društvu u cjelini i pojedinim njegovim dijelovima. Nacija predstavlja jedno sigurno utočište, kao što su to obitelj i Crkva, i razumljivo je da, u kontekstu društvene nestabilnosti, oni dobivaju na važnosti. Uz to, treba reći da ostaju stabilno snažni i stavovi otvorenosti prema svijetu koji su često komplementarni, a ne suprotni stavovima nacionalne identifikacije. To ujedno ukazuje na kompleksnost problema nacionalne vezanosti i činjenicu da ona ne mora biti isključiva, već da može koegzistirati i sa stavovima koji pridonose procesima europske asocijacije. U pogledu nacionalne vezanosti, naravno, mladi nisu homogeni, već različite podskupine reagiraju na različite načine. Tri faktorski dobivene strukture nacionalne vezanosti (umjerena nacionalna identifikacija, radikalni etnocentrizam i naglašeni kozmopolitizam) proizvode najjače razlike ovisno o religioznosti, regionalnoj pripadnosti i stranačkoj preferenciji ispitanika. Tako su nacionalno orijentirani mladi značajno religiozniji od ostalih, simpatizeri su konzervativnih stranaka i žive u Dalmaciji, Srednjoj i Istočnoj Hrvatskoj. Oni su češće od ostalih porijeklom sa sela, iz obitelji u kojima otac ima niži stupanj obrazovanja, osobno imaju nižu naobrazbu te, unutar uzorka mladih, pripadaju najmlađoj kohorti (15-19 godina) i skupini učenika. Veću nacionalnu vezanost pokazuju i nezaposleni, što je u skladu s promatranjem etnocentrizma kao zaštitnog mehanizma ličnosti pojedinca. Izrazito nižu nacionalnu vezanost iskazuju mladi istarske, zagrebačke i sjeverno-hrvatske provenijencije, neodlučni u pogledu religije ili ateisti, urbane provenijencije i višeg obiteljskog i osobnog obrazovanja. S druge strane, u pogledu kozmopolitizma mladi pokazuju znatno homogenije rezultate. Kontrolna skupina ispitanika (svi stariji od 30 godina) proizvodi sličnu hijerarhiju stavova nacionalne vezanosti, analogne strukture, uz posebnost da su gotovo svi stavovi u prosjeku jače izraženi, što bi se moglo dovesti u vezu s polarizacijom i, vjerojatno, s petrifikacijom usvojenih stavova. Fenomen polarizacije nužan je proizvod kumulacije iskustava, dok je petrifikacija s jedne strane produkt dobi i društvenih i psihofizioloških promjena koje ona donosi, a s druge kanalizira iskustva u jednom smjeru i pospješuje njihovu selektivnu kumulaciju. Nacionalnu vezanost stavili smo i u odnos s percepcijom Europske unije i s podrškom ulaska Hrvatske u EU. Svjesni promjenjivosti ovakvih stavova, koji se često moraju tretirati prvenstveno kao izraz javnog mnijenja, odlučili smo im pristupiti oprezno i zahvatiti samo glavne tendencije. Tako, s dovoljno pouzdanosti, možemo zaključiti da etnocentričniji ispitanici i, u manjoj mjeri, oni s izraženom nacionalnom identifikacijom češće nego drugi imaju negativnu percepciju Europske unije, dok i ovdje kozmopolitizam ne proizvodi statistički značajne razlike. U pogledu potrebe ulaska Hrvatske u EU, samo etnocentričnost statistički značajno razlikuje mlade, pri čemu nacionalno isključiviji ispitanici češće od ostalih odbijaju podržati ulazak Hrvatske u Europsku uniju, dok kozmopolitizam i (umjerena) nacionalna identifikacija nemaju nikakvu prediktivnu vrijednost. Na kraju, odlučili smo ispitati socijalnu (etničku) distancu prema određenim nacijama, kako onima s kojima su Hrvati gradili bivšu jugoslavensku federaciju, tako i nekim zapadnoeuropskim i srednjoeuropskim narodima. Općenito gledajući, na začelju ranga, nisko vrednovane, nalaze se nacije bivše jugoslavenske federacija i Rusi, dok se, kao nešto ispodprosječno vrednovani, na sredini ljestvice nalaze pripadnici nekih srednjoeuropskih nacija (Česi i Mađari). Stanovnici europskog zapada i jugozapada, osobito Talijani, koji zauzimaju prvu poziciju iza Hrvata, i Nijemci, pokazuju zadovoljavajuće rezultate već time što su vrednovani prosječnim ocjenama. Stupanj socijalne bliskosti koju mladi građani Hrvatske imaju prema drugim Hrvaticama i Hrvatima, napokon, pokazuje izvjesnu dozu samokritike, jer oko jedne trećine mladih nema osobitog afiniteta prema, uglavnom, vlastitom narodu, s kojim najradije ne bi stupali u trajnije institucionalizirane intimne odnose. Slični su podaci dobiveni kod starijih ispitanika: rang socijalne distance je uglavnom isti, s time da oni u prosjeku pokazuju veću etničku distancu od mladih. Tako, znakovito je da niti jedna nacija osim Hrvata ne dostiže prosječnu ocjenu etničke bliskosti (3, 5). Zaključujemo da u pogledu distance prema ljudima iz drugih nacionalnosti, ali i etničkih stavova prema njima u Hrvatskoj, neke stare predrasude nisu još prevladane, osobito kod građana srednje i starije dobi. Takva naglašenija etnocentričnost starijih generacija, teorijski gledano, potkrijepila bi teoriju integracije modela SIT i SCT, nasuprot socio-kognitivnog modela. Integracijski SIT i SCT model ne pretpostavlja mogućnost smanjivanja predrasuda i etničke preferencije nakon određene dječje dobi, poslije koje se predrasude, uključivši i etničke, i preferencija za in-group u određenim društvenim kontekstima mogu povećati. Očito je da mi spadamo upravo u jedan takav (multietnički opterećeni) društveni kontekst. Moramo međutim naglasiti i činjenicu da, unatoč intergeneracijskih razlika u nacionalnoj vezanosti u korist starije skupine, nalazimo intrageneracijske razlike u korist najmlađih ispitanika u našem uzorku (15-19 godina). Razni su autori u prošlosti uočili taj fenomen i opisali ga tzv. U-krivuljom, koja zorno ilustrira višu nacionalnu obojenost pojedinca u ranijoj i poznoj životnoj dobi, kao izraz, s jedne strane, adolescentske tranzicijske krize, a s druge dugogodišnje perseveracije u doživljaju i proizvodnji (očito) negativnih iskustva s određenom out-grupom.

Mladi, nacionalna vezanost, nacionalna distanca, Hrvatska, Europa

nije evidentirano