hrvatski

Oblikovanje nacionalnog identiteta u hrvatskoj književnoj historiografiji

Ovaj rad nastoji pokazati koliko je duboka i kompleksna veza između književne historiografije i nacije. Umjesto da se zadovoljimo isticanjem njihova gotovo istovremenog pojavljivanja i na tome gradimo vlastitu argumentaciju, odabrali smo ponešto drugačiju strategiju. Dok se u prvom dijelu rada problem oblikovanja nacionalnog identiteta u književnoj historiografiji pokušava smjestiti u suvremeni teorijski kontekst, u drugom se dijelu prikazuju počeci povijesti književnosti kao posebnog tipa historiografije. U nastavku se rada prikazuje tijek književnoteorijskih razmatranja historiografije i njihova utjecaja na teoriju i praksu suvremene književne povijesti. To se ne odnosi isključivo na rasprave između povjesničara i teoretičara, nego i na međusobno suprotstavljene književnoteorijske koncepcije povijesti. Problematizacija historiografije kao povijesnog prikaza prošlosti iznjedrila je kao ključnu točku pojam diskurza. Zbog toga je bilo nužno propitati diskurzivnu dimenziju povijesti, ali i promjene do kojih je došlo u bavljenju nacijom. Riječ je o promatranju tvorbe nacionalnog identiteta u kontekstu sveobuhvatnog pojma diskurza, ali i o transformaciji pojmova imaginarnosti i konstruiranosti te odjecima kritike subjekta i prihvaćanju strategija dekonstrukcije. Druga polovica rada posvećena je analizi hrvatskih književnih povijesti Branka Vodnika, Slavka Ježića, Mihovila Kombola, Ive Frangeša, Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka. Baveći se navedenim povijestima pozabavili smo se osobitostima književnopovijesnog pripovijedanja, ali i kompleksnim odnosom povijesti i ideologije. Budući da je pojam diskurza temelj na kojemu se gradi cijela argumentacija, oblikovanje nacije promatra se u kontekstu diskurzivnosti književne povijesti. Hrvatske književne povijesti oprimjeruju tzv. narativni model književne historiografije koji se, suočen s problemom zahvaćanja cjeline, oslanja na pojam nacije. Problematičnost nacije kao diskurzivne tvorbe dovodi i pitanje željeni učinak totaliteta. Sukladno tome dolazimo do zaključka o ambivalentnom odnosu nacije prema književnoj historiografiji kojoj služi kao oslonac, ali je i simptom njezine nemogućnosti.

povijest književnosti; nacija; identitet; diskurz; pripovijedanje; prikaz

nije evidentirano