crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 219658

Knjiga

Autori: Marjanić, Suzana
Naslov: Glasovi "Davnih dana": transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914-1921/22.
( Voices of "Bygone Days": transgressions of the worlds in Krleža's entries 1914-1921/1922 )
Vrsta knjige: monografija
Formalni urednik/ci: Mićanović, Miroslav
Izdavač: Naklada MD
Grad: Zagreb
Godina: 2005
Stranica: 607
ISBN: 953-217-103-7
Ključne riječi: Miroslav Krleža;
( Miroslav Krleža; )
Sažetak:
ČEMU podnaslov transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914– 1921/1922. uz naslovno isticanje glasova Davnih dana kao heterologijskoga dnevnika (usp. de Certeau 1988:161)? Riječ (pojam) transgresija (lat. transgressio), kako nudi Klaićev Rječnik stranih riječi, označava prijelaz/prijestup/prekoračenje/povredu/pogrešku/prekršaj (uz gaženje prava – pritom ostvarujem odmak od posljednjega značenja), a, primjerice, u geološkom određenju pokriva (terminološko) značenje – prodiranje/navalu mora u kopno uslijed spuštanja Zemljine kore. Nadiranje astralnih/solarnih strategija/sanjarija u distopijsko, ratno kopno označuje davno-dnevno-dnevničke optimalne projekcije kojima dnevničar nastoji riješiti/utopiti kaos iza kanceroznih prvosvjetskoratnih kulisa. Antitetičko doživljavanje svijeta očituje se u okviru Krležina arhetipa sačuvati kristalnu čašu vlastite čistoće (DD, 86), preplivati na drugu obalu, preplivati kaljužu (DD, 47), arhetipske dvočlane opozicije, hijata Ja – Kronisterijski Drugi, rastvarajući samoubojstvene spoznaje – od prvoga susreta sa samoubojstvenim hermafroditskim oblakom (DD, 198) do histerične potrebe "da se stvar okonča odjednom, okomitim padom" (DD2, 235). U (freudovskoj) psihoanalizi zamisao transgresije otkriva magnetsku privlačnost za smrću (usp. Šuvaković 2001:30), u okviru čijih iterabilnih prodiranja Krleža, primjerice, pomišlja i na mogućnost eutanazije – "Jedino što bi se moglo postati morfinist i zaspati" (DD, 118). Krležini Davni dani, dnevničko-memoarski ratni (civilni ratni dnevnik) i poratni zapisi, s povijesnim horizontom 1914– 1921/22. kao dnevnik s literarnom aurom iz diskolične povijesti Prvog svjetskog rata upisuje se u korpus literature svjedočenja o ratu. Nastojeći prikazati makrokontekst prvosvjetskoratnog homicida, dnevničko Ja, osim kao introspektivno usmjeren pripovjedač, glasovima Odisejade hrvatskih ratnika i Penelopijade hrvatskih ratnih udovica, očituje se i kao ekstrospektni, memoarski usmjeren dnevničar. Ozbiljujući međuprostor, intermedij autobiografskoga i historiografskoga diskurza, svojim opoviješnjenim dnevnikom uranja u politički i povijesni horizont razdoblja 1914– 1921/22. godine. Historijsko-antropološkom kontekstualizacijom Krleža, da uporabim Sloterdijkove termine, razotkriva ciničke strategije moći human(itar)izma Đure Basaričeka i Josipa Šilovića/šilovićijade (usp. Krleža 1977b:171) te kinizam, kako ih atribuira – Odisejade hrvatskih ratnika i Penelopijade hrvatskih ratnih udovica. Navedenim Krležinim svjedočenjima o životu-stravi subalternih skupina i razotkrivanjima patologije humanitarnih organizacija Davni dani mogu se podvesti pod humanitaran tekst (usp. Laqueur 2001:241). Prvi glas – po/etička transgresija: Po/etički kontekst Davnih dana, kao autorove estetičko-teoretske Knjige nad knjigama (usp. Stančić 1981:108), pokazuje prijelaz od po/etike "živimo u carskoj i kraljevskoj Judeji" i hebrejske pentalogije, koju je poklonički ispisivao "kako sam veli 'pod dojmom književno-pomodnih uzora vremena'", na poetiku barbarskih motiva "cesarsko-kraljevskog domobranskog Kroatenlagera" (usp. Popović 1982:24). Znakovito je da uvodni okvir Krležinih dnevničko-memoarskih zapisa čini fragment legende Saloma (dnevnički zapis pod nadnevkom 26. II. 1914) kao simbolično-poetski prélude za hebrejsku pentalogiju. Po/etički prijelaz (transgresija) označuje sdvig od kulturogenih koncepata modernizma i literaturnosti impresionističko-simbolističke po/etike hrvatske moderne na dokumentarnost (literatura fakta) hrvatskog Alžira i njegova Kroaten-Lagera (Galicija = Golgota) s ontemima špitala i kasarni, subverzivno tretirajući re/mitologizacije kosovskoga mita kao "Jugomitosa" koji je poslužio kao mitopoetička matrica umjetničkom diskurzu hrvatskih jugointegralista. Primjerice, strategije po/etičkoga oblikovanja sdviga od kulturogenih koncepata modernizma i hrvatske moderne u Davnim danima označuje literarni govor o Šeherezadi i Heliogabalu (dnevnički zapis pod nadnevkom 11. V. 1916) koji Krleža zapisuje (samo) "u mislima" kao wildeovsku varijaciju o Šeherezadinoj astralnoj strategiji u pobjedi nad političkim heliogabalizmom, te Krležina kantilena s početnim stihom (a time i naslovnim) "Sanjam o sjeni nepoznate žene" (dnevnički zapis pod nadnevkom 17. II. 1917. u kojemu dnevničko Ja postavlja pitanje koje sadrži naslovnu atribuciju dnevničko-memoarskih zapisa "Gdje su ti davni dani verlainske kantilene?"). Drugi glas – filozofijsko-aforistička transgresija: Anarhoindividualizam Maxa Stirnera i solipsizam njegova stvaralačkoga Ništa Krleži se objavljuje kao silnica kojom može poništiti kategorije "kulturnog i političkog" brodoloma balkanske Judeje i hrvatskog Alžira: Ja koje postaje stvaralačko Ništa razara sve apsolutne principe izvan Ja. Knjigu aforizama Mnogo pa ništa, zapisanu kao dnevnički zapis pod nadnevkom 19. V. 1916. Davnih dana, Krleža piše u kasarni u Krajiškoj ulici – "u nerazmjerno glupljem i zaostalijem miljeu nego što je bio Michelangelov" (DD, 179) – "na moto: proigrao sam sve i nije mi ostalo ništa. Kao parafraza po Stirneru: 'Ich habe meine Sache auf Nichts gestellt. Iz zapisaka jednoga od onih koji je pao na polju slave i časti, ustrijeljen kao bijesno pseto" (DD, 169). Duodramu naslovnih likova paraboličnoga lirskoga fragmenta, dramoleta Zaratustra i mladić (Savremenik, 1914, 6 [DD2, 395-397]) moguće je usporediti s Krležinom proklamatorskom rečenicom "Ne Zaratustra, nego Dvadeset i peta domobranska domača iz Krajiške ulice!" (DD, 158), što se upisuje u kiničku negaciju Zaratustrina esteticizma/larpurlartizma i vladavine višega čovjeka (mesijanističkih Jugoproroka i esteticističkih strategija udaljenih od sadašnjih/ondašnjih domobranskih Golgota) koji je odmaknut od svjetine/Naroda. Programatski je u tome Krležin ekspozitiv – "Trebalo bi pisati o potpukovniku Slavku Štanceru, a ne o Hildegardama" (DD, 133), koji zapisuje pod datumom 16. IV. 1916, 1 sat poslije podne. Premda Feuerbacha određuje kao "svog čovjeka", Krleža (poput Stirnera) očituje skepsu u Feuerbachovu antropogenu tezu "Čovjek s čovjekom – jedinstvo Ja i Ti – jest bog", atribuirajući je "naivnim 'fetišizmom'" (usp. DD, 77). Feuerbachovu vjeru u Čovjeka određuje kao realno postojeću, ali samo u okviru izdvojenosti Čovjeka-"feuerbachovca" s onu stranu antropologije zla u kojoj Čovjek-Tigar (moćnici) i Čovjek-Miš (miševi-ordonanci kao poslušno-plašljivo stado) figuriraju kao zoometonimije animalizacije moći na vlasti i subalternih. Krležina filozofija povijesti/historiozofija izložena u eseju Eppur si muove (1919– 1938– 1961) sadrži dvije konstrukcije povijesti a priori s obzirom na asimptotsku točku koju označava nadnevkom 3. III. 1918. (Brest-Litovska mirovna konferencija). Model cikličkoga karaktera povijesnoga kretanja (abderićanski model povijesti) konstrukcija je povijesnoga kretanja bez kvalitativnih promjena do asimptotske točke. Krležine povijesne analogije/homologije vremenski udaljenih zbivanja u okviru klasa nadnevaka upućuju na raznoliku kombinaciju istih osnovnih obrazaca, u okviru čega kao dominantu postavlja (poslužimo se Sloterdijkovim kiničkim atribucijama) vječan povratak vladajuće prosvijećene krive svijesti. Engelsov model spiralnoga karaktera povijesnoga kretanja (Eppur si muove!) Krleža projicira u razdoblje koje slijedi nakon asimptotske točke (3. III. 1918). Primjenjujući Engelsovu metaforu spirale, spiralnoga oblika razvoja, i postavljajući kao epicentar povijesti pojam povijesnoga kretanja, označenog konstativom Galilea Galileija, Brest-Litovski mir atribuira kao negaciju negacije u dijalektici povijesnoga kretanja, negaciju jestivoga mira. Međutim, nakon Brest-Litovske mirovne konferencije, što vodi "spram Kozmopolisa", dakle ipak (Eppur si muove), ponovno se dogodila/ostvarila njegova negacija ("versajski cezaromani"/demokrati: Mirovna konferencija u Versaillesu 1919), za koju metodom povijesne analogije projicira kao posljedicu povratak nove krojačke politosfere. I zbog toga kao model Krležine filozofije povijesti/historiozofije nije postavljena ideja Napretka, nego ideja Evolucije koja je nesvjesno povratak putem (tjeskobe) oblicima ciklična mišljenja. Treći glas/transgresija ili Prije smrti Boga transgresija nije bila vjerojatna: Religijski/ateistički i kulturno-antropološki kontekst Davnih dana u početku se očituje na tragu ateističke trijade Schopenhauer – Nietzsche – Feuerbach (kojoj pribrajam i Lukrecijev ateizam [usp. DD2, 15]), Schopenhauerova i Nietzscheova budizma (određenije, Nietzscheove antitetičke negacije budizma), Buddhina poricanja postojanja Boga, u smislu općih, kozmičkih načela koja svijetom upravljaju i uobličuju ga (podsjećam na Nietzscheovo određenje budizma kao religije koja je "s onu stranu dobra i zla" te čije "učenje ni protiv čega se više ne bori nego protiv osećanja osvete, odvratnosti, ressentimenta" [usp. Nietzsche 1982:28 ; Antikrist]), a zatim – bogumilski maniheizam, koji kao i budizam od epskog ethosa religije zahtijeva lirski ethos. Krleža ispisuje historiografsku rekontekstualiziranu asimptotu ili heretičku, bogumilsku, shizmatičku, protupapinsku prošlost na temelju historijskomaterijalističke analize (DD, 441), revidirajući korektivni pedagoški imperativ hrvatske kontrareformacijske historiografije (historia rerum gestarum) – čudovišne živine sa trideset i tri obraza, posute s hiljadama očiju kao leopard pjegama (DD, 430) – temeljene na latinskoj, jezuitskoj civilizaciji koja negira postojanje bogumilskog pokreta kao povijesne činjenice kako ne bi kompromitirala hrvatsku povijest (res gestae) u odnosu na rimsku kuriju i katolički Beč. Krležina anamorfizirana alkemičarska mandala-arhetip ouroboros, zoometaforizirana Kudrovom (Zemlja-Pas) koji se hvata za rep i Majmunom koji još uvijek gricka svoj vlastiti rep može se iščitati kao zoometonimija za cikličnu povijesnost Čovjeka i kao Krležina ironična parafraza darwinizma, (ali) i dijalektičkoga materijalizma (teorije progresa kao koncepcija filozofije povijesti). Krležina Ideja Evolucije, koja pokazuje da je Čovjek još uvijek Majmun, nesvjesni je povratak (putem tjeskobe) oblicima ciklična mišljenja. Evolucijska srodnost Majmuna i Čovjeka Krleži služi kao polazište ontičke korespondencije između Čovjeka i Zvijeri s Njegovim (Čovjek-Zvijer) odviše ljudskim malignodestruktivnim agresijama. Negativnu aksiološku vrijednost Zvjerskoga u Ljudskom predočuje krvoločnim bestijarijem koji je usredotočen na antropoteriomorfni topos prašumska menažerija i psihologem Vječno Vučje nad nama i u nama. Krležina promišljanja o antropoteriomorfnim analogijama pripadaju antropološkoj koncepciji negativnih teorija o Čovjeku (filozofska negativna antropologija), dokazujući da Čovjek u svojoj osnovi i biti (ontička struktura ljudskoga bića) nije homo sapiens. Filogenetski, povijesnost Čovjeka Krleža promatra kao niz epoha kroz koje se provlači Trag (Otisak) Majmuna (Čovjek-Zvijer). Ponore u idejama Krleža osjeća i u odnosu s "revolucionarnom trojkom" – Đurom Cvijićem (Đuka, Georgije), Kamilom Horvatinom (Milček) i Augustom Cesarcem (Kornelije, Guta): i dok, primjerice, Cesarec nužnost socijalizma interpretira prema Kropotkinovoj teoriji anarhokomunizma, Krleža će subvertirati Kropotkinovu antropologiju darwinističkim konceptom hijerarhijske borbe za opstanak koja je najizraženija među pripadnicima iste vrste. I 1918. godine Krležini uzori u autentičnoj vokaciji književnoga buntovništva ostaju Baudelaire i Byron, a kao uzor (vjerojatno) pojavljuje se i učenje Sø ; ; ; ; ; rena Kierkegaarda o Don Giovanniju/donhuanstvu, s obzirom na hijat – Kierkegaardov Don Giovanni vs. Swedenborg (usp. DD2, 20-21), kojim označava oskimoronsku ideosferu spomenute revolucionarno-mušketirske trijade. Četvrti glas – anti/ideološa transgresija: Detektirajući opasnost od jugorojalističke države u nastajanju, Krleža demitologizira dva osnovna i politički produktivna rekvizitarija jugomitologije – mitsko-povijesnu matricu, koja se "hrani" ideologiziranom mitologijom bitke na Kosovu polju (Vidovdan 1389) i sublimacijom oživotvorene metafore Carstva Nebeskog cara Lazara, te folklornu matricu s protuhom Kraljevićem Markom kao onodobnim "Superstarom" (usp. DD, 334). U dnevničkom zapisu Bez datuma 1917– 19 subverziju apsolutizirane ideologije (s retrodiskurzom na mitotvorstvo) protegnut će i na onodobne revitalizacije slavenske mitologije inducirane političkim kontekstom nakon vidovdanskih fantoma (utvora): "Ima glupana koji buncaju o slavenskoj mitologiji kao o hljebu nasušnom. 'Slavenska mitologija bila je potreba dana!' 'Madžarska već postoji, ta bi nam mogla biti uzorom… ' Sada još da se 'peruniziramo', bilo bi to sjajno! Već smo se dobrano razvidovdanili, a sad nam fale samo još slavenski bogovi. Kraljeve i svetitelje već imamo. Valkirizam, valhalaizam, vagnerizam kao protuotrov od germanizma. Budi bog s nama!" (DD2, 292). Mir u Brest-Litovsku Krleža označuje kao "početak prve načelne političke diferencijacije u okviru takozvane liberalne antantofilske inteligencije, uglavnom koalicionaški raspoložene" (DD2, 247) koja se očitovala u dvjema koncepcijama Ruskog Slavjanstva: jugorojalistička (jugoslavenstvujušča) kojoj se priklonio i dio (političkog) mravinjaka hrvatske socijalne demokracije vs. boljševička koncepcija koja je djelovala strategijom smrt kompromisa (usp. Krleža 1919:95) i odbacivanja noževa (usp. DD, 280-281). Krausovskom tehnikom glosiranja Obzorovih članaka, citiranih prema načelu aktualnosti, Krleža demaskira utvore novinskoga diskurza koji odražava politički i policijski kozmos, društvenu fenomenologiju hrvatskog Alžira – ili određenjem Manfreda Jürgensena – dnevne novine funkcioniraju kao prividno objektivirani Mi-dnevnik, kao dnevnički izražaj fikcionalnoga kolektivnog identiteta. Tehniku glosiranja Obzorovih članaka Krleža je počeo primjenjivati u dnevničkim zapisima Davnih dana 1916. godine (ožujak, travanj, svibanj). Montažom novinskih članaka, citiranih prema načelu aktualiteta ratnoga makrokonteksta i njime inducirane Odisejade hrvatskih ratnika i Penelopijade hrvatskih ratnih udovica, Krleža, u Sloterdijkovu smislu, razotkriva problematiku informacijskoga cinizma koji vodi indiferentnom izjednačavanju disparatnih elemenata stvarnosti na enciklopedijsko-novinskoj stranici kao Povijesti Ravnodušnosti. Panoramsko novinsko nizanje motiva Smrti i Ljepote (primjerice, Obzorova reklama Yes porculan puder kao mit-laž u kojemu puder prodaje vlastitu bjelinu užljebljuje se u stvarnost "osamnaest ljudskih lješina") Krleža koristi kao abrevijaturu Antinomija Povijesti. Konceptom montiranja citata-laži, citata moći na vlasti sučeljava povijesni kontekst ratne 1916. godine s autobiografsko-konfesionalnim i povijesnim kontekstom, čime detektira Vječno Ponovno Vraćanje Rasredištene Smrti. Pruža uvid u informacijski cinizam obzoraškoga pisma, što se očituje kao mjesto ideološkoga zamagljivanja ratnoga inzulta, te kao potvrda krausovske spoznaje kako ratna novinska izvješća zvuče kao najstrašnije i najnevjerojatnije izmišljotine. Poput Krausa, Krleža je u Davnim danima, poslužimo se (ponovno) Sloterdijkovim određenjima, razotkrio tetramorfni niz krive/lažne svijesti – laž, zabluda, ideologija i sveprisutnost ciničke svijesti, koja je pribavila dvorskoga kroničara u formi informacijskoga cinizma. Peti glas/transgresija nesvjesne strukture: Kontekst oniričkih (dnevničkih) zapisa Davnih dana nije određen oneiromantikom dnevničkoga Ja, nego oniričkom narativnošću koja je komposibilna s kiklopskopolifemskom zbiljom. Kako su onirički zapisi introspektivno vezani uz res gestae dnevničkoga Ja, mikromanični snovi (primjerice, san neugode zbog nagosti u zapisu Bez datuma 1917– 19) u kojima je u ulozi progonjenoga i makromanični snovi (primjerice, san u kojem ubija dijete [usp. DD, 217] ili san u čijem oniričkom svijetu potpisuje "smrtne osude za stotine i stotine djevojaka, koje sve plaču u povorkama, u bijelim peplonima kao vestalinke na Böcklinovim mističnim platnima" [DD, 217]) u kojem je u ulozi egzekutora, očituju se kao modeli zbilje timeo ergo sum – ekstrospektivne objektivacije duha epohe, vječne diluvijalne noći u nama i nad nama. U okviru navedenih glasova/transgresija Davni dani – kao dnevničko-memoarski zapisi koji su strukturirani transgresijom od žanra dnevnika, kao arhitekst, arhižanr, budući da opiranjem žanrovskom zatvaranju u granice natkriljuju i u sebi sadrže empirijske žanrove (usp. Genette 1985:178, 189-190) te kao palimpsestan dnevnik s naknadnom/redaktorskom cizelacijom prošlosnih događaja – otvaraju zahtjev za palimpsestnim čitanjem (usp. Averin 1996:142-143) Krležina književnoga korpusa jer svaki novi tekst u svojim svjetovima spiralno čuva sjećanje o ispisanom tijelu prethodnoga teksta. Ili tragom Machada de Assisa i njegovih Posmrtnih zapisa Brasa Cubasa (1881): "Svako je razdoblje života posebno izdanje, doneseno sa svim ispravcima iz onoga prethodnog, a koje će poslije i sámo opet biti ispravljeno. I tako se to ponavlja sve do onoga posljednjeg, konačnog izdanja, koje izdavač besplatno daje crvima". I još (jednom) sažetak sažetaka: Tragom zamisli o holističkom kontekstu (usp. Barilli 1981:275) na nekoliko razina ispisani su glasovi/transgresije Krležinih Davnih dana kao, recimo tako, sdvig-dnevnika, (radikalnog) memoarskoga dnevnika kojim dnevničar nastoji riješiti/utopiti kaos iza kanceroznih prvosvjetskoratnih kulisa: Krležini glasovi kao dnevničara situacionista (i redaktora), po/etičke transgresije na učinak realnog špitala i kasarni (Čovjek kao politička životinja), filozofijsko-aforističke transgresije (primjerice, Krležine aforističke transgresije prema Stirnerovu anarhoindividualizmu i solipsizmu njegova stvaralačkoga Ništa kojima nastoji poništiti stvarnost "kulturnog i političkog brodoloma" balkanske Judeje i hrvatskog Alžira), religijske/ateističke i kulturno-antropološke transgresije kojima razmatra psihohistoriju rata, straha – vječne diluvijalne noći nad nama i u nama, anti/ideološke transgresije od ponora u idejama političkih mravinjaka i njihove re/mitologizacije kosovskoga mita/vidovdanskoga kulta (s epicentralnim Meštrovićevim Vidovdanskim hramom) kao "Jugomitosa" te transgresiju nesvjesne strukture/oniričkih zapisa (u psihogeološkom određenju transgresije kao prodiranja mora u distopijsko kopno).
Projekt / tema: 0189002
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Etnologija i antropologija
Tiskani medij: da



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4