hrvatski

Crkvene i društvene prilike u Bosni i Humu u svjetlu franjevačkih 'Dubia' (1372.-1373.)

Dubia ecclesiastica, koje su bosanski franjevci 1372. preko vikara Bartola iz Alverne (La Verna, Toskana, Italija) uputili papinskoj kuriji u Avignon i odgovor teološke komisije, koju je o predmetu imenovao papa Grgur XI. (1370.-1378.), pobudili su iznimnu pažnju medijevalista i hrvatske historiografije u cjelini. Iscrpne studije o navedenoj problematici dugujemo Dragutinu Kniewaldu, Jaroslavu Šidaku i Boniciju Rupčiću. O ‘ nejasnoćama’ bosanskih franjevaca pisali su Dominik Mandić, Franjo Šanjek, Marko Semren i drugi u kontekstu društvenih i religioznih odnosa srednjovjekovne Bosne i Huma, osobito u vezi s heterodoksnom Crkvom bosansko-humskih krstjana. Iako franjevačka djelatnost na tim prostorima datira još iz kraja 13. stoljeća, kad je papa Nikola IV. od franjevačkog provincijala ‘ Slavonske provincije’ zatražio da pošalje dva redovnika koji će ‘ in partibus Bosnae’ organizirati istraživanje inkvizicijske službe, papa Bonifacije VIII. bulom Licet ex omnibus od 29. travnja 1298. potvrđuje odluku svoga prethodnika proširujući djelokrug franjevačkih inkvizitora na “ Srbiju, Rašku, Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Istru” , tj. na cjelokupno područje ondašnje ‘ Slavonske provincije’ , prethodnice ‘ Bosanske vikarije’ , čiji će djelatni prostor obuhvatiti krajeve od Karpata na sjeveru do Jadrana na jugu i od Like na zapadu do Crnoga mora na istoku. Nije poznato kada je papa Grgur IX. investirao inkvizitorskim pravima dominikance, koji se 1234.-1239. na bosanskom teritoriju “ uz pomoć (pot)kralja Kolomana propovijedanjem i raspravama uporno bore protiv krivovjerja te su na čudesan način postigli toliko da su mnoge od krivovjeraca obratili istini (katoličke vjere), dok su mnogi od onih, koji se nisu htjeli obratiti, po službenicima Kolomanovim bili predani ognju” . Na temelju papinskih dokumenata Prae cunctis (1291.) i Licet ex omnibus (1298.) avignonski papa Ivan XXII. pismom od 1. srpnja 1327. u korist franjevaca presuđuje spor prosjačkih redova u Bosni, stavljajući izvan snage pismo kojim je 1. veljače iste godine, na intervenciju Mateja Zagrepčanina, provincijalu ugarskih i hrvatskih dominikanaca odobrio “ ut per fratres idoneos a se deputatos, contra omnes Transilvanos, Bosnenses et Sclavinicos, qui haeretici fuerint, per regnum Hungariae (et Croatiae) crucem faciat praedicari” , jer tada dominikanci očito više nisu raspolagali dokumentima u potvrdu inkvizitorskih prava stečenih sredinom tridesetih godina 13. stoljeća. Isti se papa još jednom, 16. ožujka 1330., prije konačnoga pravorijeka, obratio splitskom nadbiskupu Dominiku i zadarskom nadbiskupu Ivanu da pomnjivo ispitaju nesuglasice dominikanaca i franjevaca. Dominikanci se u izvornoj građi više ne spominju kao inkvizitori u Bosni, ali se zadržavaju u samostanima uz granicu, u Dubici i Bihaću sve do pada tih gradova pod otomansku vlast 1538., odnosno 1592., kad odlaze u Jastrebarsko i u Ptuj.

Franjevci; Bosna; Papa Grgur XI; raskolnici; dubia; hereza

nije evidentirano