hrvatski

Proučavanje čakavskih govora u 20. st.

U članku su naznačene tematika i metodologija proučavanja čakavskih govora u 20. st. Kraći je osvrt dan na radove s početka stoljeća, kada su istraživanja bila usmjerena na taksativno nabrajanje razlikovnosti govora određenog areala u odnosu na hrvatski standardni sustav, a podaci nesistematizirani. Veća je pozornost posvećena drugoj polovici 20. st., u kojoj se istraživanja okreću utvrđivanju značajki najvišega razlikovnoga ranga i onih nižih razina u odnosu na druga dva hrvatska narječja: kajkavsko i štokavsko, te u odnosu na zajedničko jezično ishodište svimna trima hrvatskim narječjima, a rješava se još uvijek aktualno pitanje pripadnosti dijela govora čakavskomu narječju. Tada uveden monografski pristup opisima svih jezičnih razina pojedinoga mjesnoga govora zadržan je u čakavologiji do kraja stoljeća, kada je metodološki uznapredovalo istraživanje određenih areala temeljeno i na teoriji jezičnih dodira. Započela su i sustavnija proučavanja pojedinih čakavskih dijalekata s ciljem da se odredi njihov povijesno-teritorijalni kontinuitet i potvrde na apstraktnoj razini jezične značajke kojima su autonomni u odnosu na ostale jezične komplekse istoga ranga. U tome se razdoblju uz najčešća istraživanja fonoloških i morfoloških odrednica intenzivira rad na prikupljanju i analizi činjenica drugih jezičnih razina.

hrvatski jezik; čakavsko narječje; istraženost; 20. st.

nije evidentirano