hrvatski

Božidar Kunc između skladateljstva, pijanizma i operne korepeticije

Možda tijek života, karijere i intimne aspiracije Božidara Kunca upućuju na to da bi za određenje teme bilo uputnije umjesto sintagme &laquo ; Kunc između&raquo ; rabiti smisleno i operativno neku drugu verbalno-idejnu jednadžbu, na primjer &laquo ; Kunc unutar skladateljske i pijanističko-korepeticijske dileme&raquo ; ili &laquo ; Kunc u trojednom glazbenostvaralačkom kompleksu&raquo ; . Svojevrsna &laquo ; bio-muzikografska&raquo ; istraga uzima za metodološko ishodište dokument sastanka aktiva Komunističke partije na Muzičkoj akademiji (tzv. karakteristika od 28. 2. 1949), kojim se B. Kunc optužuje za salonski komunizam, suradnju s okupatorom, druženje s reakcionarima, podrugljivost spram nove stvarnosti, lošu reproduktivnu djelatnost, skladateljsku dekadenciju, te indiferentnost, nepedagoški pristup, nesistematičnost, reakcionarnu subjektivnost, nemarnost, nesavjesnost, nesređenost, kaotičnost, familijarnost i neobjektivnost spram studenata – uz ipak neizbježno priznanje da je dobar pratilac i da dobro poznaje operni repertoar, da rado izvodi domaće skladbe i da povremeno pokazuje zdrave tendencije u komponiranju. Unatoč &laquo ; protudokumentu&raquo ; koji je 1950. izdala uprava Akademije te nastavku karijere profesora i javno nastupajućeg umjetnika, Kunc se očito na prijelazu iz 1940-ih na 1950-e odlučio ukloniti iz društveno-političke klime koja ga je pretežno negativistički ocijenila i pritom se dogovorno priklonio najbržem, najdostupnijem i najelegantnijem odstupu i izlazu: definitivnom odlasku u SAD uz pomoć sestre Zinke Milanov, primadone Metropolitan opere u New Yorku i &laquo ; persone grate&raquo ; ondašnjeg najvišeg jugoslavenskog političkog establishmenta. No, nakon konsolidacije u novom svijetu kao sestrinog partnera u uvježbavanju uloga i korepetitora, upravo ta potpuna financijska i egzistencijalna ovisnost umjetnika u zreloj dobi čini se da je, unatoč njihovoj nesumnjivoj međusobnoj emotivnoj povezanosti, bila katalizatorom njegove latentne osobne krize. Tu će krizu produbljivati neostvarivost ozbiljne američke karijere i kao skladatelja, koncertnog pijanista i visokoškolskog nastavnika, pokušaj emancipacije nakon 1957. od privatne i profesionalne ovisnosti o Zinki Milanov te niz nedaća privatnog karaktera (obaveze obiteljskog čovjeka i oca dvoje djece u dva braka u kasnoj zreloj dobi ; problemi oko dobivanja dozvole stalnog boravka u SAD i dr.). Unatoč teško dostupne i raštrkane dokumentacije, koju valja ekstenzivnije i intenzivnije proučiti, može se već sada ustanoviti da je B. Kunc kao čovjek i umjetnik proživio dva tipa života u kojima je podijelio svoju djelatnost između skladanja, solističkog, pratilačkog i korepeticijskog pijanizma te pedagogije. U prvom je tipu života (Hrvatska, 1927-41) prirodno, postojano i slobodno napredovao u skladu sa svojim talentima i obrazovanjem. U drugom je tipu života iskusio ekstremne političke prilike u Drugom svjetskom ratu i poraću (Hrvatska, 1941-45 ; 1945-51), te neumoljivu logiku glazbeno-umjetničkog tržišta (SAD, 1951-64), kada su razni sklopovi glazbi i umjetnosti izvanjskih čimbenika diktirali neslobodu, bijegove i kompenzacije, uzrokovavši u krajnjoj konzekvenci možda i tragediju egzistencijalnog kolapsa umjetnika. Zaključuje se da osjećaj prave tragičnosti u sudbini Božidara Kunca valja vjerojatno više tražiti u nemogućnosti ostvaraja željenog &laquo ; trojednog glazbenostvaralačkog kompleksa&raquo ; (skladanje, pijanizam, korepeticija) u uvjetima slobode kroz veći dio stvaralačkog života, nego u samom njegovu postojanju.

Božidar Kunc; skladatelj; pijanist; korepetitor; glazba i politika; Zinka Kunc Milanov

nije evidentirano