hrvatski

Socijalna uloga moderne umjetnosti u konfliktu prirode i društva (s posebnim osvrtom na "Bauhaus")

Većinu svojih problema, pa i onih na relaciji priroda-društvo, suvremeni čovjek uporno pokušava razriješiti u sferi ekonomije, tehnologije, znanosti, ili politike, iako u tome ne postiže nikakve rezultate. Budući je znanost izravno povezana s industrijom, štoviše ona se stavila u službu industrije, razvoj industrije s tehnologijom, tehnologija opet s razvojem znanosti, a razvoj čitavog zapadnoeuropskog društva pokazuje izrazito destruktivni pravac razvoja, jasno da se traganje za beskonfliktnim ekonomsko-tehnološkim razvojem nastavlja bezuspješno. Društvo kojim dominira tehnologija, tehnološki pragmatizam, koje svoje najviše domete ostvaruje nuklearnim istraživanjima, razvilo je takve destruktivne snage koje predstavljaju najveću moguću prijetnju svim živim bićima, prirodi u cjelini. Opsjednutost ekonomskim rastom i napretkom ima za posljedicu kulturu koja se odriče svojih vlastitih humanističkih principa, doživljava duhovni pad, kulturu koja je sve uložila u proizvodno-tehnološki progres, a u svakom drugom pogledu doživjela frapantan nazadak. Egoizam zapadnog čovjeka i njegova težnja materijalnim bogatstvu, njegov osjećaj nadmoći doveo je do posvemašnjeg iscrpljivanja prirodnih bogatstava Zemlje i postao prijetnja opstanku prirode. Danas se često previđa činjenica da se jedna druga djelatnost, još od vremena industrijske revolucije pa nadalje, na sebi svojstven način, odupire načelu čiste ekonomičnosti kapitalističke proizvodnje. Riječ je o umjetnosti i dizajnu kao onoj sferi koja intervenira na ekonomskom i političkom planu svojim estetskim djelovanjem i koja daje izglede u mogućnost obnove ljudskog i prirodnog ambijenta. I umjetnost se pod utjecajem općih prilika promijenila, ona, također raspravlja o promjeni socijalnog poretka jer danas važnije stvari od toga nema. A umjetnost je uvijek bila simbol slobode, ona je ta koja i danas sa svoje točke gledišta u sve socijalne diskusije još uvijek unosi dosta revolucionarnih elemenata. I neće proći dugo pa će biti nemoguće o društvenim problemima raspravljati sa stajališta ekonomije i politike. Mogućnost velikih socijalnih promjena leži u umjetnosti. Radi se samo o tome da njezine velike mogućnosti nisu još otkrivene. Jedna od važnih uloga umjetnosti, u kojoj je umjetnost nezamijenjiva, je ona koju ima u organizaciji emocija ; ona registrira osjećaj u svim njegovim posebnim značenjima, ona daje strukturu i rafiniranost, kao i smjer unutarnjem životu svojih suvremenika. Zadatak umjetnika danas je da prodre u još neviđena područja bioloških funkcija, da istražuje nove dimenzije industrijskog društva i da prevede nova otkrića u emocionalnu orjentaciju. Umjetnik svjesno i nesvjesno razriješava mnoge probleme iz života jedne izobličene i kaotične kompleksnosti svakodnevice i povezuje ih u emocionalnu strukturu od velikog značaja. Ova sposobnost je izuzetan dar koji se temelji na moći intuicije i uvida, na mišljenju i znanju i na imanentnoj odgovornosti prema biološkim i socijalnim zakonima, koji potiču na reinterpretaciju u svakoj civilizaciji. Ova snaga spoznaje prisutna je i u drugim kreativnim zanimanjima: kod filozofa, pjesnika, znanstvenika društveno-humanističke orjentacije. Oni slijede iste nade, traže ista značenja i iako se sadržaji njihovih radova razlikuju, u samoj osnovi njihove su aktivnosti indentične. Problem leži samo u tome da se ove djelatnosti povežu i da se uspostavi ravnoteža. Najveći poticaj takvom povezivanju različitih djelatnosti dao je u XX stoljeću Bauhaus, poznata umjetnička škola iz Weimara, i njen učitelj i osnivač Walter Gropius. Kao umjetnici, arhitekti i dizajneri, članovi ove škole učinili su puno na osvjetljavanju problema suvremenog čovjeka, problema industrijske proizvodnje, izvršili su ozbiljnu analizu industrijskoga društva, a mnogi od njih ponudili su i alternativni model savršenog prostora i društvenog poretka kojim bi se riješili problemi današnjeg dezintegriranog društva. Prije svega, onu su osjetili raskid do kojega je došlo između umjetnika i društva, pojedinca i zajednice kao cjeline, tj. zapostavljanje uloge umjetnika i čovjeka kao jedinke u društvu usmjerenom industrijskoj proizvodnji i profitu. Mnogi umjetnici zato prihvaćaju na sebe obvezu da vlastitim sredstvima pokušaju riješiti postojeće sukobe u društvu kao i ozbiljan sukob između prirode i društva. Jedan takav model rješavanja problema egzistencije koji bi čovjeku napokon vratio totalitet vlastitog bića i doveo do pomirenja društva i njegove prirodne okoline nalazimo kod Waltera Gropiusa. On je bio uvjeren, uostalom kao i P. Mondrian, Wright i Le Corbusier, da se estetskim sredstvima može doći do prožimanja prirode i društva, kakvo je nekada postojalo prije industrijske revolucije. A da bi se taj cilj ostvario umjetnost se mora spustiti u bolesnu svakodnevicu, u taj život kakav jest i nastojati iznuditi promjene prelaskom umjetnosti u opću estetiku pomoću približavanja znanosti, tehnologije i umjetnosti. Intencija moderne umjetnosti je da svekolikom prisutnošću u svakodnevnom životu pokuša djelovanjem ukazati na razumno življenje, zdrav odnos prema prirodi i osujetiti ono destruktivno što je u industrijskom društvu lako prepoznatljivo. Ova se destrukcija odnosi, prije svega, na destrukciju prirode od koje se čovjek odvojio i pobjegavši u gradove stekao osjećaj nadmoći nad njom, nekadašnji strah pred prirodom zamijenjen je potrebom za nemilosrdnim izrabljivanjem i uništavanjem. A zatim se čovjek izgubio i u gradu, dijelu vlastitih ruku, tak da u jednoj dezintegriranoj okolini jedva može naći smisao svog življenja. Umjetnost, posebno umjetnost gradnje preuzima na sebe složenost ovog zadatka da reintegrira pojedinca i ambijent, da ponovo izgradi cjelovitost ljudske ličnosti. Čini se da je odluka umjetnika čista utopija, možda i jest, ali postavlja se pitanje kojim bi sredstvima postigli harmoničnu i intrgriranu životnu zajednicu. A upravo je iskustvo Bauhausa i Gropiusova djelatnost, kao arhitekta posebno, dokaz da je u postindustrijskom društvu, uz pomoć tehnologije pod kontrolom umjetnosti, moguće uspostaviti jedan takav model zajednice. Umjetnici iz razdoblja Bauhausa pokazali su nam da postoji nada u pozitivne promjene samo ako su u modernoj kulturi, kojom upravlja industrija i tehnologija uspijemo suprotstaviti jednu novu svijest koja će razum ponovo dovesti do spoznaje cjeline. Iako je osjećaj za lijepo, kao sposobnost percipiranja cjeline, danas jako oštećen, a ljepota kao cilj umjetnosti odbačena, čovjek- umjetnik ipak ima najveći pristup ljepoti. Hoće li umjetnici u budućnosti misliti ekološki i cjelovito i hoće li djelovati u pravcu očuvanja prirode, kao što je to činio Bauhaus, ovisi u prvom redu o tome hoće li biti spremni na to i hoće li im to prilike dopustiti. Ali ne radi se samo o umjetnicima već o čovjeku uopće koji bi morao angažirati i svoj umjetnički talent u očuvanju ove Zemlje.

ekološki dizajn; Bauhaus; socijalni karakter umjetnosti; estetska dimenzija

nije evidentirano