hrvatski

Zaštita voda gornjega dijela sliva Kupe

Podzemna voda krških vodonosnika jedan je od najvažnijih resursa pitke vode na području Europe. Najveći udio zahvata krških vodonosnika za potrebe javne vodoopskrbe je u Austriji i Sloveniji (čak 50 %), a zatim slijedi niz zemalja sa vrlo velikim udjelom (Hrvatska 36 %, Belgija 31 %, Slovačka 27 %, Francuska 25 %, Italija 23 %, ...). Dakle, Hrvatska se nalazi u grupi s vrlo velikim udjelom korištenja podzemne vode krških vodonosnika za potrebe javne vodoopskrbe. Uglavnom se radi o podzemnoj vodi izuzetno visoke kakvoće, ali isto tako se radi i o vodonosnicima koji su izuzetno osjetljivi na moguća onečišćenja. Tu su razvijeni vrlo značajni resursi podzemnih voda, tako da se određeni dijelovi krških terena Hrvatske svrstavaju u red strateških zaliha podzemne vode za budući razvoj na državnoj razini. Jedno od najznačajnijih takvih područja je Gorski kotar čiji centralni dio zauzima područje sliva gornjega toka rijeke Kupe. Izgrađeno je uglavnom od dobro vodopropusnih okršenih karbonatnih stijena, osrednje do slabo vodopropusnih vapnenaca i dolomita, i vodonepropusnih paleozojskih naslaga. Upravo karakter kontakata tih stijena određuje karakteristike samog vodonosnika i smjerove tečenja podzemne vode. Područje obrađeno ovim radom obuhvaća sliv rijeke Čabranke i sliv gornjega dijela toka rijeke Kupe do Broda na Kupi. To je planinski prostor tipičnih krških obilježja u kojem se nalazi Nacionalni park Risnjak (vrh Veliki Risnjak, 1.528 m), ali isto tako i cijeli niz visokih planina (1.100 do 1.500 m n.m.) sa prosječnim godišnjim oborinama čak preko 3.500 mm. Najveći izvor u području obuhvaćenom ovim radom je izvor rijeke Kupe koji je smješten u srcu planinskoga pojasa Gorskoga kotara sa kapacitetom istjecanja oko 1 m3/s u minimumu. Osim izvorišnoga područja rijeke Čabranke, lijeve pritoke Kupe, uz desnu obalu rijeke do Broda na Kupi nalaze se brojni veliki izvori (Zamost, Velika i Mala Belica, Kupica, Zeleni Vir i dr.). Vrijednost vodnoga bogatstva izvorišnoga dijela rijeke Kupe najbolje opisuje veličina prosječnih maksimalnih godišnjih protoka 607 m3/s, ali i najmanjega srednjeg dnevnog protoka rijeke Kupe kod Broda na Kupi 2, 53 m3/s, od čega s hrvatske strane izvire gotovo 90% ukupne količine. Međutim, potencijali za korištenje su daleko veći obzirom na mogućnosti tehničkih zahvata i povećanja minimalnih izdašnosti tijekom ljetnih sušnih razdoblja. I na lijevoj obali rijeke Kupe, koja uglavnom pripada susjednoj Republici Sloveniji, također ima dosta izvora, ali oni su daleko manje ukupne izdašnosti od onih na hrvatskoj strani i čine samo nešto manje od 12 % ukupnog vodnog potencijala izvorišnog dijela rijeke Kupe. Bez obzira na razlike u količinama istjecanja na izvorima u Hrvatskoj i Sloveniji u gornjem dijelu toka rijeke Kupe, sliv rijeke Kupe ima status prekograničnoga vodonosnika i prema Direktivama Europske Unije o vodama (engl. - Water Framework Directive of the European Parliament and of the Council establishing a framework for Community action in the field of water policy) potrebno je zajedničko međudržavno djelovanje pri zaštiti tako vrijednih resursa. To je posebno izraženo u izvorišnom dijelu rijeke Čabranke (lijeva pritoka Kupe), jer je izvor Čabranke zahvaćen za vodoopskrbu čabarskoga kraja, a slivno područje se nalazi na području Hrvatske i dijelom u Sloveniji, pa zaštitne zone izvorišta sežu i u susjednu Sloveniju. U uvjetima održivoga razvitka, s jedne strane potrebno je maksimalno štititi vodne resurse, ali isto tako i omogućiti potreban razvoj toga područja. U skladu s time, Gorski kotar predstavlja jedini mogući infrastrukturni koridor između Zagreba i najveće hrvatske luke Rijeke, što čini da glavni cestovni, željeznički i energetski pravci moraju presjeći Gorski kotar, a to znači i drenažna područja gornjega toka rijeke Kupe. Autocesta Rijeka-Zagreb na obrađenom području je završena i puštena u promet, područje Gorskoga kotara presijeca postojeći naftovod, a tu su i planirani plinovod i planovi proširenja kapaciteta postojećega naftovoda do međunarodnih razmjera. Također, gradovi i naselja Gorskog kotara, koja su u dosadašnjim razvojnim planovima imali potpuno lokalni, periferni značaj gotovo su potpuno infrastrukturno nepripremljeni (Delnice, Skrad, Lokve, Mrkopalj, Ravna Gora i dr.). Otpadne vode naselja uglavnom se bez ikakvoga pročišćavanja ili samo uz mehaničko pročišćavanje (Delnice) upuštaju u krško podzemlje opterećujući prirodni sustav koji, dakako, odmah reagira. To se očituje na krškim izvorima od kojih su neki u vrlo visokoj mjeri onečišćeni ili opterećeni (Kupica, Čabranka), dok se na nekima samo povremeno pojavljuje bakteriološko onečišćenje. Vodni potencijal se koristi i za hidroenergetske potrebe, gdje se dio vode akumulira u Lokvarskom jezeru i prebacuje cjevovodima iz Crnomorskog prema Jadranskom slivu (cca 1, 5 m3/s) u jezero Bajer u Fužinama, te dalje na turbine "HE Vinodol" u Triblju, značajno mijenjajući prirodne uvjete u visokoj zoni sliva izvora Kupice i Zelenog Vira. Također, na izvoru Zeleni Vir ispod Skrada smještena je mala elektrana lokalnoga značaja "HE Zeleni Vir" koja energetski iskorištava vode potoka Curak (izvor Zeleni Vir), ali bez utjecaja na vodni režim sliva gornjega toka rijeke Kupe. Prema tome, s jedne strane nalazi se veliko bogatstvo vodnih resursa sa različitim mogućnostima korištenja i tehničkih zahvata, a s druge strane je problem sve većeg negativnoga utjecaja čovjeka. Taj se utjecaj nastoji ublažiti provođenjem zaštitnih mjera i izgradnjom sustava odvodnje bilo za naselja (Ravna Gora) ili infrastrukturne objekte (autoceste) sa kontroliranim upuštanjem pročišćene vode izvan visokih zona zaštite. Cilj je zaustaviti negativni trend pogoršanja kakvoće podzemne vode izvorišnoga dijela rijeke Kupe, a zatim i poboljšati stanje u skladu sa Direktivama Europske Unije o vodama. Zaštita krških vodonosnika se prema Pravilniku o zaštitnim zonama izvorišta pitke vode provodi u dvije faze. Prva predstavlja regionalni prikaz priljevnoga područja u mjerilu 1:50.000 sa izdvojenim zonama sanitarne zaštite i istaknutim najugroženijim točkama, odnosno područjima u slivu. Za područje Gorskoga kotara prva faza istraživanja za potrebe zaštite provedena je tijekom 2004. godine projektom zaštite krških vodonosnika koji je rađen kao multidisciplinarna studija i upravo taj pristup pokazao je vrlo dobre rezultate, tako da je kasnije kao model sistematika rada ugrađena u novi Pravilnik o zaštitnim zonama izvorišta pitke vode (NN 55/02) kao obavezna metodologija za I. fazu projekata zaštite voda u krškim područjima Hrvatske. Najugroženija područja slivova dobivena I. fazom istraživanja, potrebno je detaljno istražiti kroz II. fazu istraživanja. Istraživanja II. faze za potrebe zaštite na području Gorskoga kotara izvedena su za područje zaravni oko Ravne Gore, gdje su provedena detaljna usmjerena istraživanja visokih zona zaštite sa snimanjem svih ponornih zona i njihovom kategorizacijom, te snimanjem svih vodnih pojava i izradom detaljne hidrogeološke karte M 1:5.000 sa svrhom racionalizacije visokih zona sanitarne zaštite uz očuvanje maksimalne razine sigurnosti za izvorišta. Ta istraživanja na području Ravne Gore predstavljaju II. fazu istraživanja prema Pravilniku i sastavni su dio Odluke o zaštiti crpilišta pitke vode za područja visokih zona zaštite donesene 2004. godine odlukama Primorsko-goranske i Karlovačke županije. Iako je Pravilnikom istaknuta potreba obrade svih podataka GIS tehnologijom, kod toga se prije svega mislilo na prikaz prostornih podataka u svrhu korištenja kod krajnjega korisnika (Zavodi za prostorno planiranje, Hrvatske vode, ...), a ne na dodatne analize i obrade GIS alatima za dobivanje dodatnih podataka važnih pri definiranju zaštitnih zona i mjera zaštite. Upravo stoga, ovom Disertacijom se želi istaći važnost prostorne analiza GIS alatima kod projekata zaštite krških vodonosnika u regionalnom pristupu zaštiti. Prostorna analiza za potrebe zaštite krških vodonosnika višeslojna je obrada pojedinih podloga GIS baze podataka. Preklapanjem pojedinih podloga dolazi se do tri osnovna "sloja": 1. analiza prirodne ranjivosti terena 2. analiza opasnosti (hazarda) 3. analiza rizika Analiza ranjivosti, odnosno prirodne ranjivosti terena dodatni je alat kod izdvajanja zona sanitarne zaštite jer se njome ističu najranjivije, tj. najosjetljivije zone sliva ovisno o prirodnoj građi terena. Zbog specifičnosti građe krških terena u Hrvatskoj ovaj pristup je u sklopu ove Disertacije modificiran i prilagođen korištenju za potrebe izrade projekata zaštite. Ta podloga posebno je korisna prilikom izdvajanja zona sanitarne zaštite. Rezultat ove višeslojne obrade sliva izvora Kupice je nekoliko izdvojenih zona sa kojih je najveća mogućnost onečišćenja vodonosnika. Uglavnom, te se zone dijelom poklapaju i sa podlogama ranijih istraživanja, ali je ovom obradom izdvojeno i područje jugozapadno od Delnica koje do sada nije izdvajano u tako visoku kategoriju ugroženosti. Za sva izdvojena područja potrebno je provesti detaljna istraživanja. Analiza opasnosti (hazarda) zapravo je baza podataka svih stvarnih i potencijalnih onečišćivača na istraživanom području. Njena vrijednost je prostorni smještaj svih onečišćivača u GIS okruženju, odnosno klasifikacija potencijalnih onečišćivača ovisno o razini opasnosti od akcidentnih situacija i neželjenih negativnih učinaka na krške vodonosnike. Izrađena je temeljem metodologije razvijene u sklopu COST 620 projekta Europske Unije (COST 620, 2004). Analiza procjene rizika rađena je preklapanjem "slojeva" analize ranjivosti i analize opasnosti (hazarda) slično kao i u drugim multiparametarskim metodama. Različitost pristupa je određena modifikacija metodologije preklapanja ova dva osnovna "sloja" zbog korištenja modificirane podloge prirodne ranjivosti. U sklopu ove Disertacije po prvi puta je za potrebe zaštite krških vodonosnika u Hrvatskoj razvijena i primijenjena višeslojna analiza krškoga područja GIS tehnologijom i zapaža se izuzetna podudarnost izdvojenih najranjivijih područja GIS alatima (ArcGIS, Spatial Analyst, 3D Analyst) sa najugroženijim područjima dobivenim kompleksnim hidrogeološkim istraživanjima. Te prostorne analiza ne isključuju izvođenje kompleksnih hidrogeoloških istraživanja, već naprotiv, pružaju još jedan dodatni "podatak" povećavajući kvalitetu izdvajanja zona sanitarne zaštite čime se otvara mogućnost primjene ove metode kod krških područja kao dodatni "sloj" multidisciplinarnih istraživanja za zaštitu krških vodonosnika. Ova multiparametarska metoda primijenjena je na sliv izvora Kupice i Zelenog Vira, odnosno na sliv koji je kompleksnim hidrogeološkim istraživanjima izdvojen kao najugroženiji, na sliv u kojem je antropogeni utjecaj na krški vodonosnik najveći na cijelom prostoru sliva gornjega toka rijeke Kupe. Slično kao i kod regionalnoga pristupa, i u detaljna istraživanja je potrebno uključiti višeslojne analize GIS alatima kao dodatni "sloj" detaljnim hidrogeološkim istraživanjima za dobivanje dodatnih znanja o visokim zonama zaštite kako bi postavljena zaštita bila što efikasnija. Svaka dodatna metoda povećava stupanj znanja o istraživanom prostoru. Upravo je to i temeljna postavka multidisciplinarnoga pristupa istraživanjima u svrhu zaštite krških vodonosnika. Ovim se radom predlaže uvođenje prostorne analize ranjivosti, opasnosti i procjena rizika u projekte zaštite krških vodonosnika. Disertacija je izrađena u sklopu znanstvenoga projekta Zavoda za hidrogeologiju i inženjersku geologiju, Hrvatskoga geološkog instituta, financiranoga od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, "Osnovna hidrogeološka karta Republike Hrvatske M 1:100.000" (OHGK), a obuhvaća zapadni dio Potprojekta Gorski kotar. Svi rezultati ovoga rada pohranjeni su prostorno i vremenski u GIS bazu podataka organizirani tako da omoguće jednostavno pretraživanje i prikazivanje sa svrhom doprinosa boljem i kvalitetnijem poznavanju, ali i efikasnijem gospodarenju ovim prostorom u uvjetima održivoga razvitka.

Gorski kotar; zaštita krških vodonosnika; Kupa; Kupica; hidrogeokemijska analiza; hidrološka analiza; GIS prostorna analiza; karta prirodne ranjivosti; karta opasnosti; procjena rizika

nije evidentirano