hrvatski

FAO-v kodeks provođenja odgovornog ribarstva

"Kodeks provođenja odgovornog ribarstva" je izdan 1995. godine, na 41 stranici, podijeljen u 12 članaka, te dva dodatka. Njima prethodi predgovor, gdje se naglašava kako je nagli razvoj ribarstva nakon drugog svjetskog rata razbio mit o neograničenim izvorima hrane iz vode. Ovi izvori jesu obnovljivi, ali imaju svoje limite, te je njima nužno odgovarajuće gospodariti, kako bi i ubuduće zadovoljavali hranidbene, ekonomske, socijalne, ekološke i kulturne potrebe ljudi. Stoga je održano nekoliko međunarodnih skupova, čiji su zaključci doveli do izrade ovog kodeksa. U prvih pet članaka kodeksa ukratko se razrađuje njegova priroda, značenje i ciljevi, zatim odnos prema drugim međunarodnim dokumentima, načini praćenja provođenja kodeksa, te posebne potrebe zemalja u razvoju. Ciljevi kodeksa su utvrditi principe za odgovoran ribolov i ostale aktivnosti u ribarstvu, pomoći državama u izradi zakonodavstva u tom smislu, zaštititi žive vodene resurse, promovirati ribarsku znanost i dr. Pri tome se naglašava uloga ribarstva u zadovoljavanju hranidbenih potreba lokalnih zajednica. U šestom članku navode se opći principi provođenja odgovornog ribarstva. Države bi trebale djelovati u zaštiti vodenih ekosustava, kako bi njihovi resursi bili sačuvani i za buduće generacije. Zato je potrebno spriječiti prelov i osigurati znanstveno, ali i tradicionalno praćenje svih bitnih parametara. Preostali članci kodeksa su znatno opsežniji, podijeljeni u više potpoglavlja. Članak sedam odnosi se na gospodarenje u ribarstvu, čiji bi cilj trebalo biti dugoročno održivo korištenje ribarskih resursa. Takvo bi gospodarenje trebalo biti usmjereno na znanstveno utvrđenu razinu održavanja ili obnavljanja stokova riba, koji bi omogućili maksimalni održivi ulov. Osmi članak obrađuje postupke u ribolovu, naglašavajući dužnosti pojedinih država u njihovom provođenju. Ovdje se također pojašnjava selektivnost ribolovnih alata, zaštita vodenih ekosustava i atmosfere, te posebno zanimljivo stimulira u zadnje vrijeme aktualno postavljanje umjetnih brakova. Uzgajivačima riba posebno je važan članak devet, koji se odnosi na razvoj akvakulture. U njemu se među ostalim naglašava odgovornost država da promoviraju znanstveni rad i razvoj tehnika za zaštitu ugroženih vrsta i očuvanje genetskog diverziteta. Slijedeća dva članka odnose se na integraciju ribarstva u gospodarenje obalnim područjima, te na postupke nakon ulova i trgovinu. Posljednji, dvanaesti članak u cjelini je posvećen istraživanjima u ribarstvu. On od država traži da osiguraju institucije i sredstva za razvoj znanosti u svim aspektima ribarstva, te publiciranje postignutih spoznaja, Potrebno je omogućiti stalni monitoring stokova riba, te utjecaja ekoloških promjena i ribolova na njih. Za tu svrhu traži se i pomoć šire međunarodne zajednice, posebno manje razvijenim državama. Ovaj kodeks nastao je kao posljedica višegodišnjih nastojanja stručnjaka izražavanih na skupovima u svijetu. Iako je njegova primjena dragovoljna, njegove su postavke dobro došle da upozore na probleme s kojima se suočava svjetsko ribarstvo, te da ukaže na smjernice za održanje i razvoj ove grane i u sljedećem tisućljeću.

kodeks; ribarstvo; FAO

nije evidentirano