hrvatski

Radni odnosi u ustavnosudskoj praksi

Hrvatski Ustav sadrži relativno veliki broj odredbi koje se neposredno ili posredno odnose na radne odnose (npr. pravo na organiziranje, pravo na štrajk, pravo na zaradu, pravo na radno vrijeme određeno zakonom, pravo na tjedni i godišnji odmor, pravo na sudjelovanje radnika u odlučivanju). U ostvarivanju i zaštiti tih ustavnih prava Ustavni sud ima široke ovlasti u kontroli općih pravnih akata (apstraktna kontrola) i pojedinačnih sudskih odluka (konkretna kontrola). Stoga se u radu analizira praksa Ustavnog suda s ciljem utvrđivanja u kojoj mjeri je Ustavni sud čimbenik oblikovanja i razvoja hrvatskog sustava radnih odnosa. Ispitujući ustavnost zakona, osobito Zakona o radu, Ustavni sud je zauzeo stav o pravnoj naravi Zakona o radu (obični zakon) te o ustavnosti zakonskih odredbi o sudskom raskidu ugovora o radu, utemeljenju radničkih vijeća i njihovom odnosu sa sindikatima te zabrani sindikalnog djelovanja. Ozbiljnu kritiku zaslužuje sporost Ustavnog suda pri odlučivanju o podnesenim prijedlozima za ocjenu ustavnosti ZR-a, a napose činjenica da još nije odlučio o ustavnosti tako važnih odredbi kao što su odredbe o obveznom sadržaju pisanog ugovora o radu, porodnom dopustu, redovitom otkazu ugovora o radu, otpremnini, prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca, djelovanju udruga, zaštiti sindikalnog povjerenika te o doprinosu solidarnosti. Posebno su važni stavovi Ustavnog suda izraženi u odlukama kojima su ukinute odredbe nekoliko zakona o ograničenju prava na štrajk u javnim službama. Važan je i stav Ustavnog suda o plaćama i zabrani rada nedjeljom. Ocjenjujući ustavnost i zakonitost „ drugih propisa“ Ustavni sud uglavnom ocjenjuje ustavnost i zakonitost uredbi Vlade Republike Hrvatske i pravilnika za izvršenje zakona. U sklopu te ocjene Ustavni sud je značajno pridonio širenju kruga osoba koje imaju određena prava u svezi s majčinstvom i brigom o teže hendikepiranoj djeci. Nasuprot tome, kada su u pitanju pravilnici o unutarnjoj ustroju ministarstva i pravilnici o radu, koje donose poslodavci u skladu sa Zakonom o radu, Ustavni sud prijedloge za pokretanje postupka odbacuje jer smatra da oni nisu „ drugi propisi“ u smislu čl. 128. alineje 2. Ustava, te da nije nadležan za njihovo ocjenjivanje. Slično Ustavni sud postupa i u odnosu na kolektivne ugovore u svezi s kojima je izrazio stav da su redoviti sudovi nadležni za ocjenjivanje jesu li neke njihove odredbe ništave zbog protivnosti Ustavu ili zakonu. Široke ovlasti Ustavnog suda u kontroli ustavnosti pojedinačnih akata kojima je odlučeno o nečijim pravima i obvezama imaju za posljedicu i veliki broj ustavnih tužbi kojima se, nakon iscrpljivanja svih drugih sredstava pravne zaštite, pobijaju sudske odluke donesene u radnim sporovima. U tim postupcima Ustavni sud najčešće provjerava je li pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenjeno materijalno pravo na način koja se može izjednačiti s povredom prava na jednakost pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), odnosno je li bilo nekih teških povreda procesnih jamstava zbog kojih se može zaključiti da je podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava). Određujući sadržaj ustavnog jamstva slobode rada i prava na rad (čl. 54. st. 1. Ustava) Ustavni sud je zauzeo stav da to ustavno pravo obuhvaća i pravo zaposlenog da mu radni odnos prestane samo na način i pod uvjetima propisanim zakonom. U nekim sporovima o plaćama i otpremninama Ustavni sud je podnositeljima ustavnih tužbi pružio zaštitu pozivom na ustavno jamstvo prava na zaradu (čl. 55. st. 1. Ustava) i socijalnu sigurnost (čl. 56. st. 1. Ustava). Ustavni sud je zauzeo važno stajalište i u svezi s pravom na štrajk (čl. 60. st. 1. Ustava), prema kojem stajalištu zaštitu od otkaza ugovora o radu uživaju samo oni koji su sudjelovali u štrajku organiziranom u skladu s odredbama Zakona o radu. U jednom slučaju Ustavni sud nije usvojio ustavnu tužbu poslodavca koji je smatrao da mu je sudskom odlukom u radnom sporu povrijeđeno pravo vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava). Međutim, može se opaziti da se u predmetima iz područja radnih odnosa podnositelji ustavnih tužbi često pozivaju i na odredbe Ustava za koje je Ustavni sud utvrdio da ne sadrže ustavna prava koja se štite ustavnom tužbom (čl. 3., čl. 117. st. 3., čl. 118. st. 1. Ustava). U predmetima u svezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku Ustavni sud vrlo često utvrđuje da radni sporovi, koji su hitne naravi, traju nerazumno dugo. Ako u toj vrsti predmeta utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku Ustavni sud podnositelju dosuđuje primjerenu naknadu u nešto višem iznosu nego u drugim vrstama sporova. Na temelju razmatranja obimne i raznovrsne ustavnosudske prakse o pitanjima iz područja radnih odnosa, može se zaključiti da je Ustavni sud bitan čimbenik oblikovanja i razvoja hrvatskog radnog prava.

radni odnosi; ustavno sudovanje; Ustavni sud; radno pravo

nije evidentirano