hrvatski

Historicistička palača dr. Milana Maksimovića u Osijeku

Neobarokna palača dr. Milana Maksimovića jedna je od najznačajnijih i po reprezentativnosti i po kvaliteti arhitekture, stambenih zgrada kasnog historicizma u Osijeku. Dr. Maksimović, upravitelj imanja Daljskog vlastelinstva u vlasništvu srpske Mitropolije Karlovačke bio je oženjen kćerkom tadašnjeg srpskog patrijarha Georgija Brankovića, kojem je ova palača trebala služiti kao jedna od rezidencija. Sagrađena je po projektu srijemskokarlovačkog arhitekta školovanog u Beču, Vladimira Nikolića u vremenu od 1895. do 1897. godine. Radove je nadzirao domaći osječki graditelj Wilhelm Carl Hofbauer, a i većina je ostalih poslova dodijeljena domaćim majstorima: namještaj je nabavljen u tvornici pokućstva Povischil & Kaiser, a vrt je uredio Adolf Chwoika. Visoka prizemnica smjestila se na kraj inzule omeđene Desatičinom, Kolodvorskom i Sunčanom ulicom, te Žitnim trgom. Danas se nalazi u samom središtu grada, no u vrijeme svoje izgradnje bila je na njegovom rubu, točnije rečeno na rubu Gornjeg grada, zapadnog dijela Osijeka koji se snažno razvijao. Rješenjem svojih fasada predstavlja vjerojatno najkvalitetnije ostvarenje visokog historicizma u korpusu stambene arhitekture toga grada s izrazito razvedenim zidnim plaštem, reprezentativnim toskanskim trijemom na stupovima, mramornim stubištem, bogatom kovanom ogradom vrta, te razigranim krovištem s mansardama i kupolicama. Zgrada se ne ističe toliko svojom visinom (riječ je o visokoparternoj kući) koliko prostorom koji zauzima, na kojem je bilo predviđeno podizanje čak četiriju objekata. Unutrašnje uređenje bilo je jednako raskošno kao i vanjsko. Najreprezentativniji je prostor, kao i u drugim urbanim objektima u 19. stoljeću, bio salon, okrenut Desatičinoj ulici, ukrašen bogatom neobaroknom štuko dekoracijom, koja je sačuvana do danas. Izgradnja palače trajala je relativno dugo zbog spora s prvim Maksimovićevim susjedom u Kolodvorskoj ulici, graditeljem Franzom Wybiralom koji nije bio zadovoljan činjenicom da se trebala izgraditi samo polovina fronta prema istoj ulici, budući da je time vatrobrani zid njegove kuće ostao vidljivim i otkrivenim. Iako se ovakav način izgradnje, kao i postavljanje kolnog ulaza na strani prema Sunčanoj ulici, kosio s odredbama zakona, odnosno Građevnog reda za Osijek, donesenog 1893. godine, političkim vezama s vrhom vlasti u tadašnjoj Virovitičkoj županiji (županom Teodorom grofom Pejačevićem) i s vrhom vlasti u državi (banom Khuenom – Hedervaryjem), Maksimović je uspio postići da se palača izgradi prema spornom nacrtu. Osim problema s prvim susjedom u Kolodvorskoj veliku prepreku početku gradnje palače predstavljalo je i utvrđivanje položaja njezine južne fasade, koja je prvotno trebala pratiti smjer ceste koja je povezivala Desatičinu ulicu s Tvrđom, čime bi bila koso položena u odnosu na ostale fasade na sjevernoj strani iste ulice. Pravac je na posljetku ispravljen. Problem oko utvrđivanja linije južne fasade zgrade pokazuje kako unutar gradske uprave sazrijeva generacija inženjera koji nastoje uskladiti daljnji rast grada s tada važećim urbanističkim zakonitostima. Izgradnja palače Maksimović predstavlja početak intenzivnije urbanizacije zapadnih rubova glacisa, neizgrađenog pojasa oko bedema osječke Tvrđe, a istodobno i uvod u brži razvitak jedne od najreprezentativnijih ulica Osijeka, Kolodvorske, koja će se, poput ulica i trgova koje vode do glavnih kolodvora u drugim gradovima 19. stoljeća u nas i u svijetu, do Prvog svjetskog rata pretvoriti u jedan od najrazvijenijih prostora ovog grada.

Osijek; Stambena arhitektura; Palača Milana Maksimovića; Historicizam; Arhitekt Vladimir Nikolić

nije evidentirano