hrvatski

Prikazanja danas

Članak analizira fenomen hrvatskog kazališta – igranje prikazanja, dakle religioznog kazališta srednjeg vijeka na kraju dvadesetog stoljeća (od 1990 do 1994. godine postavljeno je čak 16 što starih tekstova, što obrada, a napisana su i tri nova prikazanja (Stepinac - glas u pustinji Ivana Bakmaza, Sv. Roko na brdu Milana Grgića i Krađa Marijina kipa Hrvoslava Bana). Da bi prikazanja jednoj zajednici nešto značila moraju biti ispunjena tri uvjeta: vlast crkve (koja prihvaća spominjanje svetih tema u profanom obliku kazališta jer je angažirano), vjera kao temelj poimanja svijeta/ vjera kao identifikacija zajednice (potvrđuje "istinitost" prikazivanja na sceni) i ugroženost zajednice (u kojoj su rituali obnove snage važniji od logike u njima, a svijet se doživljava u crno-bijeloj vizuri). To su osnovne konstante srednjeg vijeka, ali su se, na jedan paradoksalan način, ponovile i u Hrvatskoj početkom devedesetih. Ne samo da je uspostavljena vlast Crkve (koja se aktivno uključila u život na svim razinama od političke do školske), nego je, uslijed regionalnih razlika Hrvata a ponekad i sličnosti s neprijateljima u Domovinskom ratu, vjera ostala jedina identifikacija Hrvata. Zbog potpune alogičnosti ratne situacije u kojoj se Hrvatska zatekla, dotadašnji racionalni tumači svijeta nisu više funkcionirali pa je vjera ostala posljednje utočište u tumačenju svijeta (Bog mora imati neku namjeru s ovim što se događa). Ukratko, prikazanja su očito afirmativno političko kazalište napisano iz potrebe širenja određene ideologije ali mogu funkcionirati u nekom vremenu samo ako je i njihova ritualna strana zadovoljena, ako su zajedničko prisjećanje na trenutak koji zajednici vraća snagu.

hrvatska drama i kazalište; religiozna drama

Članak je kasnije je objavljen u časopisu Rival (Rijeka 1995), a proširena i prepravljena verzija u knjizi "Muka kao nepresušno nadahnuće", Zagreb, 1998.