hrvatski

Barani u Mlecima : povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice

Antivari &egrave ; ; citt&agrave ; ; posta in Dalmazia nell’ Europa, com’ &egrave ; ; il resto di quella provincia ..., zabilješka je kojom mletački izvjestitelj Giovanni Battista Giustinian opisuje smještaj i pripadnost grada Bara 1553. godine. Mletačka izvješća, relacije i opisi grada Bara i njegove okolice, sačuvani ponajprije za XVI. stoljeće, posvjedočuju graničan položaj Bara, njegov formalni (upravni) smještaj u okvire tadašnje upravne jedinice Mletačke Albanije (Albania Veneta), ali i – prema osobnom dojmu službenoga pohoditelja – po svim sastavnicama razvidnu istovrsnost grada i njegova stanovništva s drugim mletačkim posjedima u Dalmaciji. Godina 1571. pokazala je, kad je riječ o mletačkim stečevinama Baru i Ulcinju, svu slabost, neučinkovitost, ali i neodgovornost politike Serenissime prema njezinim strateški važnim uporištima. Ista je godina označila i kraj jedne dugotrajne agonije grada i njegovih stanovnika, više od jednoga stoljeća rastrganih krvavim unutarnjim previranjima, do samih zidina ugrožavanih neumitnim osmanlijskim približavanjem i poharama susjednih ratničkih družina. Pad pod Osmanlije, iako bez žrtava i otpora, za Bar je bio drastičan, neželjen i neočekivan prekid njegove povijesti, do tada u svim sastavnicama uronjene – poput ostalih dalmatinskih komuna – u jadransko-sredozemni i zapadnoeuropski uljudbeni krug. Godine 1571. nastupilo je novo, drugačije doba barske povijesti. Istodobno, spoznaje o prošlim vremenima ostale su nam – izostankom sačuvane arhivske građe “ in situ” – fragmentarne, nedovoljne i posredne. Serenissima je sporazumno grad prepustila novom gospodaru. Istodobno, njezin je glavni grad već tada postajao “ drugi Bar” – grad u kojemu je nemali broj barskih stanovnika proteklih desetljeća trajno pronašao svoju novu domovinu. Podatci o Baru iz mletačkih pismohrana, razasuti u često nepreglednu i za životni vijek jednog povjesničara nedohvatnu mnoštvu zbirki i fondova, danas su nam – uz pismohrane nekih drugih jadranskih gradova – jedina izvorna posvjedočenja o predosmanlijskoj prošlosti grada, njegovu stanovništvu i uljudbi. Ovaj rad, nastao promišljanjem upravo mletačke građe, pokušaj je da se jedan od tih barskih fragmenata iz prošlosti osvijetli novim spoznajama i na taj način otrgne od zaborava. Posezanje za spisima o hrvatskom iseljeništvu u Mlecima nepotpuno je bez barske sastavnice. Prethodne raščlambe i statistički izračuni zorno pokazuju kako su Barani, kontinuirano tijekom više desetljeća, već od prvih godina XV. stoljeća, Mletke odabirali za svoju iseljeničku destinaciju. Nesređene unutarnje prilike i osmanlijska ugroza pridonijeli su da je nemali broj Barana već i prije 1571. godine trajno iselio iz zavičaja te da se za migracije iz toga grada može kazati – više nego za bilo koji drugi grad na dalmatinskom uzmorju – da su u pojedinim desetljećima poprimale obilježja egzodusa. U Mlecima su Barani, po temeljnim sastavnicama, činili sastavni dio hrvatske prekojadranske zajednice. Useljavajući se u istim vremenskim razdobljima kao i većina drugih useljenika zavičajem sa šireg poteza istočnojadranskog priobalja, Barani su u metropoli Privedre Republike ponajprije obitavali u gradskom predjelu Castello – višestoljetnoj središnjoj zoni obitavanja hrvatskih iseljenika. Riječ je poglavito o siromašnijim i pučanima naseljenim gradskim župama smještenim u neposrednoj blizini arsenala, stoljećima središnjeg vojno-pomorskog kompleksa na Sredozemlju, u čijim su brodograđevnim pogonima hrvatski useljenici nalazili trajno zaposlenje. U istome predjelu nalazi se i hrvatska nacionalna udruga, bratovština sv. Jurja i Tripuna, jedini institucionalni oblik udruživanja iseljenih Hrvata te mjesto njihova okupljanja, međusobnog pomaganja i očuvanja domovinske i nacionalne svijesti. Osim u Castellu, Barane bilježimo, iako u mnogo manjem broju, i u središnjem gradskom predjelu S. Marco, kao i u drugim dijelovima grada (predjeli Dorsoduro, Cannaregio, S. Polo i S. Croce), na nekim otocima mletačke lagune (Giudecca, Murano) te u naseljima duž mletačke terraferme (u pokrajinama Veneto, Vicenza i Furlanija). Jedna od izrazito zajedničkih sastavnica iz života hrvatskih useljenika u Mlecima jest njihova pretežita uključenost u zanimanja pomorskoga i obrtničkog obilježja. Barane, poput većine njihovih sunarodnjaka, stoga ponajviše bilježimo u obrtničkim zanimanjima (drvodjelsko-tesarske i građevinske djelatnosti, poslovi u arsenalu, tekstilni obrt, izrađivači oružja i dr.), dočim se u također učestalo zastupljenoj pomorskoj struci bilježe kao mornari na mletačkim trgovačkim i ratnim galijama, kao lokalni brodari-prijevoznici (barkarioli), a rjeđe kao ribari i samostalni vlasnici trgovačkih brodova (paruni). Iznimna je, u odnosu na druge iseljene Hrvate, vrlo velika zastupljenost Barana kao obnašatelja svećeničkih i redovničkih službi. Taj nam podatak, zorno posvjedočen izvorima, otkriva golem značaj koji su Katolička crkva i Barska nadbiskupija imale u vjerskom životu grada Bara i njegove okolice. Nadalje, iseljene Barane bilježimo i kao trgovce (najčešće sitničare), činovnike i poslužitelje u mletačkim državnim službama, kao kućnu poslugu u domovima mletačkih plemića i građana, kao vojnike i časnike u mletačkoj službi te – naposljetku – kao nosioce umjetničkih vještina i intelektualnih zvanja (slikari, zlatari, učitelji i drugo). U Mlecima su trajno iseljeni Barani, poput pripadnika drugih useljeničkih zajednica, zasnivali svoje obitelji, sklapali susjedske, prijateljske i poslovne veze sa svojim mletačkim sugrađanima, prilagođavajući se – baš kao i ostali Hrvati – novoj domovini kao svome trajnom boravištu. Veze s pripadnicima hrvatske iseljeničke zajednice ostajale su, međutim, posebice u razdoblju najjačih hrvatskih useljeničkih priljeva u Mletke, temeljnom karakteristikom svakodnevnog života i komunikacije barskih iseljenika. Oporučni spisi Barana, iz kojih je razvidna svakodnevna komunikacija s pripadnicima hrvatske zajednice, s Hrvatima od Istre do Boke i od dalmatinskih otoka do Slavonije i Bosne, nepobitno nam potvrđuju da su naši iseljenici, makar zavičajem iz krajeva pod različitim vrhovnim gospodstvom, imali čvrsto usađen osjećaj jedinstvene domovinske i nacionalne pripadnosti. Pri tome je posebno izrazita upućenost i povezanost iseljenih Barana sa sunarodnjacima iz Mletačke Albanije, odnosno iz krajeva i gradova koji su Baru i zemljopisno bili najbliži. Zajedništvu naših iseljenika, u kojem su Barani svojom brojnošću, djelovanjem i ugledom uistinu po svim temeljnim odrednicama odražavali hrvatsku zajednicu, pridonosila je – kako je to i spomenuto – nacionalna bratovština sv. Jurja i Tripuna. Njezinu su osnivanju, možemo to pretpostaviti s velikom vjerojatnošću, pridonijeli upravo barski iseljenici iz sredine XV. stoljeća te joj – u trajnu baštinu – podarili ime svojega svetca-zaštitnika: sv. Jurja. U članstvu hrvatske udruge Barani su bili prisutni od samoga njezinoga osnutka, a mnogi od njih su, upravo poradi ugleda unutar vlastitog nacionalnog iseljeničkog kruga, obnašali i vodeća mjesta u upravnim tijelima udruge (predstojnici, vikari, sindici, članovi raznih vijeća i odbora). Izvornim posvjedočenjima posebno je bogat i vjerski život i iskazivanje religioznosti iseljenih Barana. Tradicijama iz zavičaja duboko vezani uz Katoličku crkvu, baštinici ugleda moćne Barske nadbiskupije, barski su iseljenici u Mlecima u svom vjerskom svakodnevlju bili učestalo povezani s tamošnjim crkvenim ustanovama i duhovnim osobama. Brojne oporučne darovnice mletačkim crkvama, samostanima, bratovštinama, hospitalima i konkretnim duhovnim osobama, kao i činjenica da je u Mlecima djelovao nemali broj duhovnih osoba zavičajem iz grada Bara, posvjedočuju ujedno i uklopljenost i prilagodljivost barskih iseljenika novoj sredini, ali i njihov sveukupni doprinos cijenjenosti i ugledu hrvatske iseljeničke zajednice u gradu na lagunama. Nadalje, raščlamba barskih oporučnih spisa pokazuje nam i snažnu povezanost barskih iseljenika s domovinom. Članovi obitelji, rodbina, prijatelji i znanci te – posebno često – crkve i samostani Barske nadbiskupije, često su ubilježeni kao primatelji darovnica dijela iseljenih Barana. Takvi nam podatci, osim što posvjedočuju o društvenom ugledu i gospodarskim mogućnostima barskih iseljenika, rječito kazuju i o kulturnom i crkvenom životu grada Bara i njegove okolice u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Iz grada Bara u Mletke su, privremeno ili trajno, dolazili i istaknutiji građani, zapaženi sudionici političkoga, crkvenog i kulturnog života u svojoj matičnoj sredini. Mleci su mjesto u kojemu se tiskaju pjesnički i epistolarni uradci barskih humanista Prokulijana i Besalija, u kojemu djeluju barski meštri likovnih umjetnosti, ali i barski diplomatski predstavnici, “ oratori” i zastupnici interesa vlastitoga grada i njegova stanovništva. Iako građa o njima nije brojna, konkretni podatci koje smo u ovom radu zabilježili posvjedočenje su visoke uljudbene razine onodobnog Bara, kao i njegove ravnopravne uključenosti u tadašnje zapadne intelektualne i kulturne tijekove. Povijest Bara i njegova stanovništva neraskidivo je vezana za grad na lagunama. Mleci su grad u kojemu se, usljed povijesnih okolnosti, nastavlja dio barske povijesne priče. Barski iseljenici, prevažan i neodvojiv dio hrvatskog iseljeničkoga korpusa, njezin su posvjedočen nastavak, a “ more” građe mletačkih pismohrana zalog da će i drugi barski povijesni fragmenti, ma koliko dugo bili zaboravljeni i zatajeni, marom nekih budućih istraživanja jednom biti izronjeni i otrgnuti od zaborava.

Bar; Mleci; Mletačka Republika; migracije; rani novi vijek; hrvatska povijest

nije evidentirano