hrvatski

Monoteističke religije i nasilje. Kako do dijaloga?

Pisana povijest, usmena predaja i vrijeme u kojem živimo tjeraju nas na zaključak da su religije bile i jesu njihovi pokretači, izvoditelji i smiritelji. Ne čudi stoga postavka Kehrera kako između pojmova religija i rat nema nikakvih razlika. Autor u ovom radu želi pokazati gdje su izvori takvih shvaćanja. Uvodno nas suočava s pitanjima o izvorima iz kojih proizlazi čovjekova spremnost činiti zlo drugomu čovjeku iz vjere da tim činom ispunjava volju božanstva koje štuje kao najvišu Svetost, ali isto tako i spremnost opraštati sva zlodjela koja su učinjena, i to upravo iz te iste vjere. Tražeći odgovore na ta pitanja autor u prvom poglavlju pojmovno određuje monoteizam, dovodeći ga izravno u svezu s kulturom i ratom. Koristeći se mišlju velikoga katoličkog teologa Edwarda Schillebeckxa autor ističe kako su kulture oni okviri u kojima se čovjekova vjera izvršava, ali i oblikuje. Pošto se, dakle, religija posreduje na sociokulturnoj razini, ona slijedom toga i poprima odrednice te kulture, pa i one koje su povezane s ratom i nasiljem, te u tom kontekstu ne treba čuditi ni istoznačnica pojmova religija i rat, koju navodi sociolog religije, Gerhard Kehrer. Pošto su ljudi spremni (zlo)upotrijebiti religiju i vjeru običnih ljudi, ne čudi stoga ni pojava da se religije koriste u ostvarivanju osobnih političkih, vojnih, osvajačkih i pljačkaških planova. U drugom nas dijelu autor upoznaje s pojmom monoteizma i monoteističkih religija, s teorijama o monoteizmu, sa socioreligijskim određenjem Boga (boga) kao i s tri oblika monoteističke vjere: proročkim, praktičnim i filozofskim monoteizmom. Posebnu pozornost autor posvećuje kulturnom značenju monoteizma te u svezi s njegovim utjecajem na formiranje zapadnoeuropske povijesti i mišljenja navodi različita stajališta, od A. Comtea do Johanna Baptista Metza. Izabranost i jedincatost kao temeljne označnice svake monoteističke religije, dovode veoma često do sporenja među religijama. Autor nas u trećem poglavlju suočava s pitanjem: jesu li izabranost, vjera u samo jednoga Boga i postizanje vječnoga spasenja razlog kod monoteističkih religija za vođenje ratova ili za ostvarenje mira? Analize Weberovog djela "Protestantska etika i duh kapitalizma" te teza (optužaba) H. Knoblaucha, sociologa religije, da su religije krive za neslobodu, nasilje i rat upućuju na zaključak da je veoma teško, gotovo nikako doći do uspostavljanja trajnoga mira među narodima. Posebice stoga što su ljudo umjesto nadnaravnih počeli sakralizirati ovozemaljska bića i predmete, u što nas uvjeravaju najnovija religijsko-političko-fundamentalsitička zbivanja u SAD-u. Autor na kraju, s nevjericom, zbog nesretnog iskustva rata u RH i BiH, zaključuje koristeći se Küngovim iskazom: nema mira među narodima bez mira među religijama.

religija, nasilje, fundamentalistički pokreti, dijalog

nije evidentirano