hrvatski

Bioetičke konzultacije u palijativnoj medicini

Parafrazirajući misli Daniela Callahana, za kliničku bioetiku možemo reći da je to etika kliničke prakse i da se bavi etičkim pitanjima koja proizlaze iz skrbi za pacijenta. Zbog naglaska kojeg stavlja na kliničku djelatnost, klinička se bioetika snažno oslanja na međudjelovanje kliničara i pacijenata u svakodnevnom svladavanju bolesti. Upravo je ta poveznica od izuzetne važnosti u palijativnoj medicini, koja svojom specifičnošću i zahtjevnošću (obzirom da je najčešće riječ o terminalnoj fazi bolesti), svoj temelj skrbi bazira na pristupu kako pacijentu tako i njegovim skrbnicima (roditelji, rodbina, prijatelji...). Najvažnija obilježja kliničke bioetike jesu: njezina usmjerenost na pitanja etike u skrbi za pacijenta ; teorijske rasprave o različitim modelima etičkog odlučivanja u praksi ; te izjednačavanje važnosti etičkih pitanja u medicinskoj praksi s edukacijom i istraživanjem. Dva su razvojna smjera dovela do poimanja kliničke bioetike kao značajnog područja djelovanja u medicinskoj praksi: 1. proučavanje etike taktičnog ponašanja liječnika prema pacijentu (engl. bedside ethics) i 2. razrade metoda istraživanja posebno prikladnih za pojedinačne slučajeve u kliničkom okruženju. Oba razvoja podrazumijevala su da je pravilno shvaćena etika neophodna kako za dobru kliničku praksu, tako i za palijativnu skrb. Međutim, sve dok su isključivo nekliničari progovarali o "urođenoj" prirodi etike u medicini, skeptični liječnici i medicinske sestre mogli su zaključiti kako je etika vrsta umjetnog materijala koji nije utkan u tkaninu medicine ili sestrinstva na bilo koji neophodan način. No kada su potpuno kvalificirani liječnici i medicinske sestre postali kompetentni na području etičke riječi i metodologije etiku su učinili sastavnim dijelom kliničke prakse. Kliničku bioetiku sada slijede kliničari (liječnici, medicinske sestre) te drugi zdravstveni stručnjaci, kao i socijalni radnici, odvjetnici, filozofi ili teolozi čiji je izbor koncentrirati svoju pažnju na, i razviti vještine za uspješno djelovanje u kliničkom okružju.. Upravo se taj interdisciplinaran pristup problemu najviše razvio u sustavu pružanja palijativne skrbi, jer je kompleksnost te skrbi onemugućila isključivo prisutnost liječnika i medicinske sestre, već je uz zdravstveno osoblje zahtijevala i nametnula novu ulogu, novi pristup - pristup svih onih zanimanja koje ljudsko biće čini socijalnim. U temelje poznavanja kliničke bioetike također su uključena pravna i javno-politička kretanja koja utječu na klinička okružja. Klinička bioetika snažno podržava vrednovanje zajedničkog donošenja odluka s ključnim sudjelovanjem pacijenta. Kao fenomen u ovim kulturama, klinička bioetika jest organiziran napor da zajedničko odlučivanje postane stvarnost. U svrhu lakšeg razumijevanja uloge kliničkog bioetičara – konzultanta potrebno je istaknuti četiri osnovna cilja bioetičkih konzultacija: 1. Zaštititi i podržati odluku donesenu nakon rješavanja određenog kliničkog- etičkog slučaja. U pogledu palijativne skrbi kao sastavnog dijela palijativne medicine to bi se prije svega odnosilo na sustav konzultacija i smjernica u objašnjenju pacijentu (koliko je to moguće) odnosno, skrbnicima pacijenta što je uopće palijativna skrb, što ona obuhvaća, kakav je njezin sustav djelovanja, organizacije, sistem usluga i kolika je njezina važnost za pacijenta u terminalnoj fazi bolesti. 2. Spriječiti loše ishode. U ovom segmentu vrlo je bitno da član interdisciplinarnog tima prezentira skrbnicima pacijenta sve o sustavu pružanja palijativne skrbi i koji su razlozi i prednosti odluke potrebe za palijativnom skrbi, tako da niti u jednom segmentu ne dođe do dileme da li “ svojeg najmilijeg “ prepuštamo u “ prave ruke” . Također je važno pružiti stručno objašnjenje da je palijativna medicina “ produžena ruka” klasične, kurativne medicine i da nastupa u onom momentu kada je klasična, kurativna medicina dala svoj maksimum preko kojeg dalje ne može, odnosno ne zna. 3. Povećati znanje o kako o kliničkoj bioetici tako i o palijativnoj medicini/skrbi, odnosno povećati znanje iz dijela medicine koja se bavi problemima terminalno oboljelih pacijenata kako kroz dodiplomsku tako i kroz poslijediplomsku nastavu. Glavni je cilj generalno osigurati trajnu edukaciju iz palijativne medicine s konačnim ciljem uvođenja specijalizacije iz grane – PALIJATIVNA MEDICINA 4. Educirati sve sudionike procesa bioetičkog odlučivanja, da bi se pridonijelo etičkoj kvaliteti sustava pružanja palijativne skrbi, što je u konačnici i cilj interdisciplinarnih timova, kako na terenu, tako i u hospicijima.

bioetika ; bioetičke konzultacije ; palijativna medicina/skrb

nije evidentirano