hrvatski

Međuodnos solidarnosti i općega dobra u Hrvatskoj

U okviru istraživačkoga projekta "Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu", autor ovim radom istražuje, kako i sam naslov kaže, "međuodnos solidarnosti i općega dobra u Hrvatskoj", tj. na temelju postojećih socioloških istraživanja, traži odgovor na pitanje o konkretnoj solidarnosti i o konkretnom zalaganju za opće dobro u Hrvatskoj. Autor pritom polazi od takve međusobne prožetosti solidarnosti i općega dobra da se jedno drugim definira, što je učinio i Ivan Pavao II. u svojoj enciklici "Sollicitudo rei socialis" kad je solidarnost definirao kao "čvrstu i postojanu odlučnost zauzeti se za opće dobro". Za referentni okvir pak cjelokupne analize autor uzima političku kulturu demokracije. Rad je podijeljen na tri dijela: 1. solidarnost kao motivacija, 2. solidarnost kao praksa i 3. modeli konvergencije. U prvom dijelu autor na temelju rečenih istraživanja propitkuje koliko su uopće solidarnost i opće dobro prisutni kao motiv djelovanja kod hrvatskih građana, i to vjerski, humani ili pak politički motiv ; u drugom dijelu analizira solidarnu praksu na individualnoj, grupnoj i na institucionalnoj razini, a u trećem dijelu razrađuje modele konvergencije, koji su se nametnuli samim rezultatima istraživanja, a koje prepoznaje u državi, civilnom društvu i u Crkvi. Zaključak je ovoga rada da su, kako solidarnost tako i opće dobro, promatrani izolirano ili pak u međusobnoj povezanosti, u hrvatskom društvu vrlo slabo razvijeni. Razlog tome autor vidi kako u mentalitetu ljudi i u nezrelosti državnih struktura tako i u neadekvatnom dosadašnjem vjerskom odgoju, zbog čega je rad na tom polju posebna zadaća Crkve u Hrvatskoj. Tim prije što hrvatski građani od svih institucija imaju u Crkvu najviše povjerenje i to s naglaskom na njezinoj socijalnoj moći, tj. upravo na onom području na kojem se solidarnost i opće dobro najtješnje isprepliću.

Solidarnost; Opće dobro; Država; Crkva; Društvo; Civilno društvo; Caritas

nije evidentirano