hrvatski

Likovni i pisani izvori za slikane medaljone s čudima Majke Božje Remetske Ivana Krstitelja Rangera u Remetama

Na svodu pod pjevalištem i na zidovima ulaza u nekoć samostansku crkvu pavlinskoga reda, Ivan Krstitelj Ranger naslikao je izvorno pedeset i devet medaljona, od kojih je sačuvano njih četrdeset i pet. Posvećeni su historijatu čuda vezanih uz hodočasničko središte Majke Božje Remetske koje se u toj crkvi nalazi. Prikazani događaji datirani su od » oko 1250.« do 1747. godine, pa se s posljednjom određuje i datum njihova dovršetka. Autorica utvrđuje dio Rangerovih izvora u rukopisnom popisu remetskih čuda koji je vjerojatno napisao prior remetskoga samostana Jakov Jurišević i naslovio ga Mater amabilis (1665.), a pobraja devedeset i četri čuda od početaka do godine zapisa, te u Pharmacopæ a coelestis (1672.), historijatu sa sto i šesnaest čuda u XVII. stoljeću, od 1600. do 1670. godine, koje je prior olimskoga samostana Andreas Eggerer tiskao u Grazu. Eggererovo djelo ilustrirano je s šesnaest bakroreza, jednim naslovnim i petnaest prizora koji likovno tumače čuda. Ranger ih je također koristo, kao predložak ili tek kao nadahnuće, i to u rješenjima okvira medaljona i dekoracije, i u likovnoj naraciji. U vrijeme početka Rangerova rada na osliku remetske crkve, koje je datirano i natpisom s kronogramom (1745. godine), prior samostana u Remetama bio je Hrizostom I. Križ (izabran u kolovozu 1743.), a provincijal je bio Nikola Benger (također izabran 1743.), koji također spominje remetska čuda u povijesti reda Annalium eremi-coenobiticorum (1743.), tiskanoj u Požunu. Vrhovni general pavlinskoga reda od 1739. do 1745. bio je Andrija IV. Mužar, i sâm u mladosti poglavar remetskoga samostana (1719.-1721. i 1729.-1731.), te se u spomenutom nizu imena mogu identificirati pavlini koji su 1745. godine s Rangerom razradili program remetskih oslika. Propagandna namjena slikanih medaljona i njihova javna uloga, uvjetovali su izbor čuda i pojedinih likovnih tumačenja. Premda su spomenutim pisanim izvorima zabilježeni događaji u kojima su protagonisti najveće plemićke obitelji, njih Ranger ne spominje na tako javnu mjestu. U prikazu demonskih figura prilagođuje svoj likovni govor široko razumljivoj ikonografiji iz starije likovne tradicije, pa tako srodna tumačenja zloduha nalazimo u dva i pol stoljeća ranijim drvorezima Albrechta Dürera (1493.), jer je njihova ikonografska nepromijenjenost u slikanim medaljonima osigurala jasnoću pastoralne pouke o važnosti brige za dušu, svojevrsnoj Ars bene moriendi, koju oni također nose. Ipak, Ranger je i u skučenom prostoru niskoga crkvenoga ulaza, sputan velikim brojem zadanih medaljona i programatskim zadatcima, našao način način da pokaže vještinu baroknoga iluzionističkoga slikara, koju je potvrdio u Olimju, Lepoglavi, Belcu, Donjoj Voći i na drugim velikim oslicima crkvene nutrine. U Remetama je slikane stucco-okvire i ukrase osjenjenio bačenim sjenama, čiji smjer je logičnom odnosu spram stvarnih izvora svjetlosti, vrata i prozora. Osim toga, raskošnije je dekorirao i tako naglasio medaljone u središnjoj osi. Napori pavlinskoga reda oko promocije hodočasničke crkve u Remetama okrunjeni su papinskom bulom s oprostima koju je Benedikt XIV. podijelio svetištu 1747. godine.

Ivan Krstitelj Ranger; zidno slikarstvo; XVIII. stoljeće; Remete; ikonografija; hodočašće.

nije evidentirano