hrvatski

Borba hrvatskoga plemstva u Hrvatskom saboru za opstojnost i državnu samobitnost Hrvatske

Od vremena doseljenja Hrvata u njihovu sadašnju domovinu u 7. stoljeću, pa tijekom izgradnje ranovjekovne hrvatske države, hrvatsko je plemstvo igralo bitnu ulogu u očuvanju državne samobitnosti Hrvatske. Hrvatski je narod, od doba hrvatskih kneževina do zrele dobi Hrvatskoga Kraljevstva u 10. stoljeću, u svojim plemenskim prvacima i vođama imao svoje predstavnike i branitelje. Uz kneževe, a poslije hrvatske kraljeve, važne državne odluke donosile su NARODNE SKUPŠTINE u kojima su sudjelovali rodočelnici hrvatskih plemena, hrvatski župani, pokrajinski upravitelji hrvatskih zemalja i banovi kao kraljevi namjesnici i zamjenici, svećenstvo, ali i običan, slobodan puk hrvatski. Već u 10. je stoljeću, od vremena kneza Branimira, Hrvatska međunarodno priznata država. Iz toga su vremena poznati crkveni sabori održani u Splitu 925. i 928., tradicija o krunidbenom Saboru kralja Tomislava na Duvanjskom polju, krunidba kralja Zvonimira u Solinu 1075., ili njegovoga nasljednika posljednjega iz kraljevske loze Trpimirovića, kralja Stjepana II. 1089., pa krunidba prvog kralja iz ugarske loze Arpadovića, kralja Kolomana 1002. u Biogradu (ili u Vrani) na moru. To je bilo doba stvaranja hrvatske države, ali i nastajanja hrvatskoga plemstva kao političkoga naroda srednjovjekovne hrvatske države. U vremenu nakon izbora Arpadovića za hrvatske kraljeve u 12. i 13. stoljeću počinje raslojavanje hrvatskoga društva ; više tamo gdje se jače osjećala stvarna kraljevska vlast. Od toga vremena počinje i nejednak društveni i politički razvoj sjeverne Hrvatske, hrvatske Slavonije od onoga u južnoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Stjecanjem većih gospodarskih dobara plemenski prvaci stječu i veći ugled a po tome više službe i veću vlast koja postupno postaje nasljednom. Tako se postupno oblikuje stalež hrvatskoga plemstva. Već u 13. stoljeću hrvatsko je plemstvo oformilo i svoju predstavničku skupštinu, koja prerasta u novo političko tijelo hrvatske države, HRVATSKI SABOR. Poznato je da se prvi Sabor slavonskoga plemstva sastao u Zagrebu 1273. godine ; samo 10 godina poslije prve opće skupštine engleskoga plemstva sazvane za kralja Henrika III., a što se smatra povijesnim početkom europskog parlamentarizma. Izgradnja vlasti hrvatskoga plemstva tijekom 14. i 15. stoljeća tekla je nejednako, odvojeno, u djelovanju Slavonskog sabora hrvatskog plemstva u Slavoniji, od onoga u Hrvatskoj, dakle u srednjovjekovnim hrvatskim krajevima južno od Gvozda. Tako je i prvi staleški sabor hrvatskoga plemstva održan kasnije od onoga u Zagrebu, 1351. godine, u Podbrižanima u Župi Luka, zadarskom zaleđu, za vladanja Anžuvinca kralja Ludovika I. Mirno doba srednjovjekovnoog dozrijevanja hrvatskoga društva pri kraju toga razdoblja bilo je naglo i silom prekinuto. Već krajem 15. stoljeća u hrvatske su zemlje preko Srbije i Bosne počele upadati pljačkaške i osvajačke vojske islamskih Osmanlija. Počinje stoljeće krvavih protuturskih obrambenih ratova i dva stoljeća neprekidnoga ratnoga stanja u kojima će hrvatsko plemstvo odigrati jedinstvenu povijesnu ulogu branitelja hrvatskih zemalja i čuvara hrvatske srednjovjekovne državnosti. Takvu zadaću nijedan staleški parlamenat, nijednoga europskoga naroda, nije ni imao, niti ispunio. U tom se vremenu, zbog istog cilja okupljaju sve snage hrvatskoga naroda i plemstva, pa se 1533. godine prvi puta na zajedničkom saborovanju u Zagrebu okupilo plemstvo i Slavonije i Hrvatske, a od godine 1538. pa dalje, do današnjega dana, do 1848. godine hrvatski narod predvodi staleški Sabor hrvatskoga plemstva, a onda građanski sabor predstavnika hrvatskoga naroda. Iz vremena stoljetnih protuturskih obrambenih ratova za opstojnost Hrvata i njihove države spominjemo samo dvije europske poruke i odluke hrvatskoga plemstva. Prva je izrečena i poslana u Rim rimskome papi Aleksandru VI. i njemačkom caru Maksimilijanu i 10. travnja 1494. na saborovanju hrvatskoga plemstva, sabranom u tada glavnom gradu južnih krajeva Hrvatske, u gradu Bihaću, nekoliko mjeseci poslije katastrofalnoga poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju, mjeseca rujna 1493. godine. Ta poruka i molba glasi: &laquo ; OVU SILU MI VEĆ SEDAMDESET GODINA ZAUSTAVLJAMO GUBEĆI NAŠA TIJELA, ŽIVOTE I SVA NAŠA DOBRA, TE POPUT KULE I PREDZIĐA KRŠĆANSTVA BRANIMO SVAKODNEVNIM RATOVANJEM KRŠĆANSKE ZEMLJE, KOLIKO NAM JE TO UOPĆE LJUDSKI MOGUĆE. NEKA VAM DAKLE PO NAMA BUDE REČENO, AKO BI MI POPUSTILI TURCIMA, TADA BI ONI U SVAKO DOBA MOGLI ZASKOČITI KRŠĆANSTVO IZ ZEMLJE HRVATA....&raquo ; Taj povijesni naziv nije dakle podijelio hrvatskom narodu niti rimski papa, niti koji europski kršćanski vladar, niti neki Sabor europskog plemstva, već ga je izreklo i nazvalo njime herojsku borbu hrvatskoga naroda hrvatsko plemstvo, a poslije ga je pobavljala Europa i častila njime i neke druge narode i vladare. Drugi primjer odlučne obrane državnih prava Hrvatskoga Kraljevstva neka bude saborski zaključak plemstva poslan kralju Rudolfu sa Sabora održanog u Zagrebu mjeseca svibnja 1595. godine, braneći vlast i dostojanstvo hrvatskoga bana: &laquo ; ...JER AKO STALEŽI NE BUDU IMALI BANA, NEKA ZNA VAŠA PREJASNOST KAO STVAR NAJIZVJESNIJU, DA SE ONI NEĆE POKORAVATI NIJEDNOM GENERALU TUĐE NARODNOSTI, NITI ĆE S NJIM IZLAZITI U RAT, PA MAKAR SVI ZAJEDNO S DOMOVINOM IZGINULI ; ONI ĆE I NAJSKRAJNIJE PODUZETI PRIJE NEGO LI IM SE U TOM POGLEDU OKRNJI SLOBODA&raquo ; . U 17. stoljeću, nakon zaustavljanja osvajačke turske sile, u mirnijim vremenima, obnavlja se snaga hrvatskoga plemstva, ali jača i vlast kralja i središnjih carskih institucija. To je vrijeme u kojem se zbog centralističke politike Bečkog dvora rodila poznata Zrinsko-frankopanska urota. Njezin svršetak pogubljenjem bana Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana na stratištu Bečkog Novigrada dovodi hrvatsko plemstvo do najvećeg poniženja. Uslijedili su pokušaji da se najprije njihovi ogromni zemljišni posjedi istrgnu iz političke nadležnosti Hrvatskoga Sabora, a zatim da se i Kraljevina Hrvatska pretvori u austrijsku nasljednu provinciju. Hrvatsko plemstvo, obezglavljeno i prestrašeno, ni tada nije prepustilo zemlju namjerama njezinih neprijatelja. Godinama se bori protiv svih takvih pokušaja i uspijeva sačuvati političku cjelovitost tadašnjega slobodnoga hrvatskoga političkoga teritorija. U 18. stoljeću, nakon zadnjih protuturskih oslobodilačkih ratova Hrvatska, iako je većim dijelom oslobođena od turske okupacije, ostaje i dalje raskomadana. Veliki dio njezinoga teritorija ostaje pod upravom vojnih vlasti, izvan nadležnosti Hrvatskog sabora. Nestankom turske ugroze porastao je politički pritisak na povijesna prava i slobode. Centralistička politika Bečkog dvora sada je pokušala dokinuti i samu stalešku skupštinu hrvatskoga plemstva, Hrvatski sabor, što je bilo najočitije osnivanjem &laquo ; Hrvatskog kraljevskog vijeća&raquo ; 1767. godine. Diže se sada još jedan neprijatelj, jači od oslabljene i raskomadane Hrvatske: ugarsko plemstvo sa svojim sve jasnije izražavanim ugarskim političkim planovima. Iz te sve jače političke izolacije hrvatsko plemstvo izlazi neočekivano aktivnom odlukom kojom, posve neovisno o Ugarskom saboru, 15. ožujka 1712. godine donosi dalekosežnu odluku, kojom prihvaća nasljednu vlast Habsburškoj dinastiji i po ženskoj lozi. U formulaciji te tzv. &laquo ; pragmatičke sankcije&raquo ; jednako je jasno i snažno izražena politička snaga hrvatskoga plemstva i državna samobitnost Hrvatskoga Kraljevstva. &laquo ; KOD DONOŠENJA NAŠE ODLUKE NE PLAŠI NAS TO ŠTO SMO MI DIO UGARSKE, KAKO ZAKONI KAŽU, ZEMLJE PRIDRUŽENE UGARSKOJ, JER JOJ MI NISMO PODANICI. NEKADA SMO IMALI SVOJE ROĐENE A NE UGARSKE KRALJEVE. NIJE NAS UGRIMA PODVRGLA NIJEDNA SILA, NIKAKVO ROPSTVO, VEĆ SE SAMI OD SVOJE VOLJE PODREDISMO, NE KRALJEVSTVU, NEGO KRALJU NJIHOVU. NJIHOVA PAK KRALJA PRIZNAJEMO DOK BUDE VLADAR AUSTRIJE....&raquo ; U toj stalnoj borbi za stara prava između Beča i Pešte, hrvatsko je plemstvo i gubilo neke bitke, ali na kraju je uvijek iznova smoglo snaga uzvratiti riječima bana Ivana Erdödyja: REGNUM REGNO NON PRESCRIBIT LEGES. Bilo je tako sve do 1848. godine, do nestanka sa povijesne scene hrvatskog staleškog, plemićkog Sabora i uspostavljanja HRVATSKOG GRAĐANSKOG SABORA.

plemstvo; Hrvatski sabor; politička povijest

nije evidentirano