hrvatski

Evangelizacijski izazov moderne kulture i promicanje kulturnog napretka. Pokušaj sustavnog teološkog vrednovanja kulture u "Gaudium et spes" (53-62)

Polazište ovog doprinosa čine doktrinarna i pastoralna načela Pastoralne Konstitucije "Gaudium et spes" o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila (7.prosinca 1965.) u pogledu teološkog utvrđivanja strukturnog i sadržajnog značenja pojma kulture i na tim zadanostima utemeljenog traženja prikladnih uvjeta i realnih mogućnosti promicanja kulturnog napretka u suvremenom svijetu u svjetlu Evanđelja. U doprinosu je dakle riječ o svojevrsnom teologijskom vrednovanju postojeće artikulacije kulture u "Gaudium et spes". No, da bi takvo vrednovanje dosegnulo određenu razinu obuhvatnosti i kontekstualnosti, autor u prvom dijelu doprinosa obrađuje pojam kulture u svjetlu povijesnih, antropoloških, socioloških, etnoloških i religijskih začetaka, razvoja i utjecaja kulture i kulturnog napretka. Ta je obrada poduzeta na temelju analize postavki u nekim važnim teološkim istraživanjima posljednjih desetljeća u svijetu. Na tim se osnovama postupno gradi jedan povijesno-kritički uvod, u smislu prethodnog sustavnog teologijskog vrednovanja ideje kulture i kulturnog napretka, a za potrebe kasnije obuhvatnije analize koncilskog poimanja i vrednovanja kulture te njegovog izričitog naloga za promicanjem kulturnog napretka u suvremenom svijetu. Po sudu autora u kontekstu specijalističkih teoloških rasprava o kulturi stoji glavno kršćansko pitanje o nastojanjima Crkve glede definiranja novih i autentičnih kriterija za evangelizaciju, kao izvornu i prvotnu zadaću Crkve, suvremenoga svijeta dinamičkih i evolutivnih procesa, tj. svijeta koji počiva na rezultatima velikih povijesnih, društvenih i znanstvenih metamorfoza koje su na općedruštvenom planu već nametnule nove vrijednosne paradigme. Nenadmašiva novost Radosne vijesti jednostavno se mora susresti s neupitnim povijesnim, društvenim i znanstvenim novostima, tj. s očitim društvenim, kulturnim i civilizacijskim promjenama koje je Crkva do prije Koncila nevoljko priznavala ili čak prešutno odbacivala ili izričito osuđivala, a koje su snažno utjecale ili neprestano utječu na oblikovanje svijesti i mentaliteta ljudi, uključujući dakako i kršćane, s novim pogledima na svijet, čovjeka, povijest, znanost, tehniku, prirodu, društvo, politiku, religiju pa onda neminovno i na samu vjeru. Zbog toga je takozvana moderna kultura, zajedno sa neumoljivim zahtjevom za promicanjem integralnoga kulturnog napretka, postala prvorazredni i urgentni izazov za Crkvu općenito, a to u skladu s njezinim teološkim određenjem u prvom redu znači za njezino evangelizacijsko poslanje u suvremenom svijetu, dotično društvu. Ta se spoznaja u drugom dijelu doprinosa temeljito i kritički propituje i vrednuje upravo u svjetlu koncilskog nauka o kulturi u « ; Gaudium et spes» ; . Nema nikakve sumnje da se inkulturacija evanđelja u modernu kulturu ili, još šire, u nove civilizacijske stečevine čovječanstva mora odvijati logikom same evanđeoske vjere, a ne logikom prevladanih i zastarjelih teoloških i pastoralnih modela koji više otežavaju, nego olakšavaju susret evanđelja i kršćanske vjere s modernom kulturom, tj. s njezinim pozitivnim i hvalevrijednim stečevinama dostojnim evanđelja i vjere. U tu svrhu, a na pozadini prethodnih analiza kulture iz etimologijske perspektive, zatim iz njezinih bitnih obilježja kao i iz nekih problemskih vidova pokušaja definiranja kulture, autor iznosi jedno teologijsko vrednovanje kulture u koncilskom duhu i smislu, nastojeći naznačiti neke žarišne točke oko kojih ne bi smjelo biti parničenja pri utvrđivanju kriterija za novo – postkoncilsko i obnovljeno – evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom svijetu.

evanđelje; vjera; crkva; teologija; koncil; "Gaudium et spes"; kultura; kulturni napredak

nije evidentirano