hrvatski

PETRIĆ O VRLINI I SREĆI

Frane Petrić promišljao je o vrlini i sreći u trima svojim djelima: La città felice (1553), Della historia diece dialoghi (1560) i Discussiones peripateticae (1581). U svom mladenačkom djelcu Sretan grad Petrić tumači odnos sreće i vrline: da bi čovjek bio blažen, mora prvo biti krepostan. Štoviše, on formulira tri sredstva nužna za postizanje vrline: naravna sposobnost čovjeka za vrlinu ; navika koja s pomoću razuma čisti čovjeka od neurednih afekata ; razum s pomoću kojeg čovjek može prepoznati bolje navike i prihvatiti ih. U Deset dijaloga o povijesti, posebno u devetom dijalogu » Il Donato overo dell’ utilità dell’ historia« , Petrić polazi od tvrdnje da je » svrha svakog ljudskog djelovanja neko dobro« , što je u stvari sreća. Sreća, tvrdi Petrić pozivajući se na » prvoga čovjeka svijeta« – Platona, nije ništa drugo do sjedinjenje s Bogom, i to kontemplacijom. Da bismo dospjeli do takva stanja, trebamo umrtviti naša čuvstva i požude te razviti dobre vrline i navike. Čovjek taj zadatak može ostvariti jedino ako živi u zajednici s drugim ljudima. Za ostvarenje vrline bitan je preduvjet mir: » Istinski mir poglavito se, kao na vlastitom temelju, ostvaruje u spokoju građaninova srca, a taj se spokoj utemeljuje na njegovoj uljuđenosti, te zakonima i službama svakog građanskog poretka« . U sedmoj knjizi drugog sveska Raspravā o peripatetičkoj filozofiji, naslovljenoj » In activa philosophia Aristotelis cum antiquis consensio« , Petrić podrobno analizira antičko poimanje vrline i sreće. Tu Petrić pokušava pokazati koja je etička učenja Aristotel preuzeo od Platona i pitagorovaca. Oslonivši se na citate iz Arhite, Hipodama, Teaga i drugih pitagorovaca, Petrić argumentirano dokazuje da su pojedina Aristotelova etička učenja prerađen nauk pitagorovaca. Dok je u sedmoj knjizi drugog sveska Raspravā o peripatetičkoj filozofiji Petrić usredotočen na istraživanje Aristotelovih izvora, u sedmoj knjizi trećeg sveska, naslovljenoj » Solutio eorum quae Aristoteles in activa philosophia obiecit« , Cresanin podvrgava britkoj kritici neke Aristotelove etičke stavove s kojima se ne slaže, braneći tako Platonovu etiku od Aristotelove kritike.

Petrić; vrlina; sreća;

Frane Petrić reflects upon virtue and happiness in following three of his works: La citt&#224 ; ; felice (1553), Della historia diece dialoghi (1560) and Discussiones peripateticae (1581). In his youthful opuscule La citt&#224 ; ; felice Petrić interprets the relation between happiness and virtue in the following way: for man to be happy, he must first be virtuous. Moreover, he formulates three means necessary for the attainment of virtue: man's natural capacity for virtue ; habits that, with help of reason, cleanse man of turbulent affects ; reason, with help of which man can recognise better habits and accept them. In his Delia historia diece dialoghi, particularly in the ninth dialogue entitled "II Donato overo dell' utilit&#224 ; ; dell' historia" Pelric sets forth from the claim that "the purpose of all human action is some good", which is, in fact, happiness. Calling upon "the first man of the world" - Plato, Petric further claims that happiness is nothing but union with God through contemplation. In order to attain this state, we must deaden our emotions and passions, and develop good virtues and habits. Man can fulfil this task only if he/she lives in a community with oth