hrvatski

Pasionska tematika u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća u Dubrovniku

Tumačenjem Kristove smrti počinje duboka i čuvstvena pobožnost kao razumijevanje njegove trpeće mistike koja je kroz stoljeća zadobila potpuno ljudski karakter. Vjerska čuvstva potaknula su stvaralačko djelovanje i na literarnom planu. U hrvatsku književnost pasionsku temu unijeli su već anonimni pisci 14. i 15. stoljeća. Razvijali su je pisci 16. stoljeća nastavljajući srednjevjekovni misticizam i askezu ranijega razdoblja. Pisci 18. stoljeća slijede književnu tradiciju, njezine pjesničke kalupe, pa čak i jezičnu frazu oplođujući književne forme vlastitom pjesničkom individualnošću, primjerice Anica i Pero Bošković. U inače skromnom doprinosu franjevaca u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća književna povijest bilježi imena trojice subraće samostana Male braće u Dubrovniku koji su se okušali u pisanoj formi puta od križa unoseći u nju književnoestetska obilježja, Timotej Gleđ kao prevodilac, a Vlaho Letunić i Leopold Radić kao samostalni autori.

hrvatska književnost; pasion

nije evidentirano