hrvatski

Stanovništvo Konavala, 1

Granični položaj prva je konavoska konstanta koja vrijedi bez obzira o kojem razdoblju konavoske prošlosti govorili. U Konavlima su se dodirivali ili sudarali Zapadno s Istočnim Rimskim Carstvom, Duklja, Srbija, Bosna s Dubrovnikom, Dubrovačka Republika s Turskom, Hrvatska s Crnom Gorom. U Konavlima su se tukli Romani s Ilirima, Slaveni s Romanima. Konavoski Latini stoljećima su vodili borbu s vlaškim i crnogorskim plemenima dubrovačkog zaleđa. Stvaranjem nacija ništa se nije promijenilo, osim imena. U Konavlima su se sukobljavali kršćani s poganima, katolici s pravoslavnima, dodirivali s patarenima i muslimanima. Konavle su bile granica bogatog građanskog Dubrovnika i siromašnih stočarskih plemena u zaleđu. Bila je to granica u punom smislu te riječi: razmeđe civilizacija, kultura, vjera, naroda, država. Da bismo mogli razumjeti sva ta politička previranja, vjerske konverzije, burnu povijest Konavala prije njihova ulaska u okvire Dubrovačke Republike, treba se distancirati od današnjih kategorija razmišljanja. Mnogi detalji iz konavoske prošlosti su nerazumljivi gledaju li se današnjim okom, mnogi događaji i potezi bili bi nemogući da se odigravaju u današnje vrijeme. Odnos puka prema vjeri bio je labilniji nego danas, sličniji današnjem članstvu u nekoj političkoj stranci, nešto što se prihvaća katkad iz uvjerenja, katkad iz nužde, a najčešće iz oportunosti, a ne nešto što se stječe rođenjem i smatra datim i nepromjenljivim (kao danas). I vjerom se tada trgovalo. Da su Dubrovčani dali Nemanji 1000 perpera, biskupi njegove države priznali bi dubrovačkog metropolita. Da Dubrovčani nisu škrtarili i dali Miroslavu 300 perpera, biskup Donat vratio bi se u Ston i vjerska povijest na tom poluotoku išla bi drugim smjerom. Vjerski određeno bilo je zapravo samo svećenstvo, dok su države i zemljoposjednici kalkulirali. Kroz pripadnost određenoj crkvi lakše su štitili svoje interese ili stečenu poziciju. No puk, koji je u strukturi stanovništva činio ogromnu većinu, bio je distanciran, pogotovo na takvim rubnim područjima gdje su promjene bile česte. U tadašnjem feudalnom sustavu, vjerske odrednice prihvaćao je kao uvjet opstanka i mijenjao ih ovisno o trenutnom gospodaru. Križanje katolicizma, pravoslavlja i crkve bosanske na području Konavala nije proizvodilo masovne migracije, kako bismo na prvi dojam mogli pomisliti. Dakako, eksponirani slojevi pučanstva takve promjene teško su proživljavali. Mnogi su se u nuždi prilagodili, ali neki su se i borili, pogibali ili bježali i iseljavali. Ipak, najveći dio stanovništva, ona amorfna masa, ostajala je i adaptirala se novim uvjetima. Da nije bilo Rimljana, Konavljani bi danas vjerojatno bili izdanak nekog preživjelog ilirskog plemena i sigurno se ne bi zvali Konavljanima. Da nije bilo Slavena, Konavljani bi danas možda bili Talijani ili pripadnici neke nestvorene nacije koja bi se na romanskim zasadima stvorila na tom području. Da nije bilo dinastije Nemanjića, vjerojatno bi bili ono što su danas: katolici i Hrvati. Da nije bilo Dubrovčana, možda bi danas bili pravoslavni Srbi ili vjerojatnije bosanski muslimani, jer bi u tom slučaju Turska po svoj prilici osvojila i to područje. No, pustimo nagađanja. Bilo je kako je bilo. Procesi, mnogobrojna strujanja na razmeđu, na križanju raznorodnih utjecaja i interesa, stoljećima nisu davali pobjednika. Stoljećima se konavoska povijest lomila, vaga je išla čas na jednu, čas na drugu stranu, ali konačne prevage nije bilo. Konglomerat u kojem su se vidjeli tragovi mnogih etničkih slojeva, i ilirskih i rimskih i slavenskih, konglomerat koji je nastao na sukobu kršćanskog i poganskog, pa kasnije na sukobu zapadne i istočne crkve, kratkotrajno i bosanske, taj konglomerat naslijedili su Dubrovčani kao definitivni pobjednici. Dolazak Dubrovčana prelomio je taj višestoljetni proces i odredio Konavljane onakvima kakvi oni danas u vjerskom i nacionalnom pogledu jesu: katolici i Hrvati. Dakako, takav rasplet događaja nije bio slučajan. Jer, uz ključnu riječ "razmeđe" još je jedna konavoska konstanta - Dubrovnik. Odnos između Konavala i Dubrovnika bio je specifičan odnos dugog trajanja. Možda je Epidaur čak i dao me Dubrovniku, a legenda o nastanku Dubrovnika već će zarana pokazati intenzitet veze koja je očigledno bila snažna i kada je centar današnjeg južnohrvatskog područja bio Epidaur, a Dubrovnik tek manje naselje ili, možda, tranzitna luka. Ni kada su, stjecajem povijesnih događanja, Konavle i Dubrovnik bili odvojeni granicom, veza se nikada nije kidala. Konavljani su u Dubrovniku neprestano tražili izvore egzistencije, Dubrovčani su u Konavlima imali važan izvor prehrane i bili su glavni organizatori poljoprivredne proizvodnje, bez obzira što nisu imali suverenitet nad teritorijem. Dubrovnik i Konavle činili su prirodnu, organsku gospodarsku cjelinu. To se ne može reći ni za jednog drugog gospodara Konavala i to je vjerojatno bila presudna činjenica u konačnom rezultatu. Svi ostali konavoski gospodari imali su u Konavlima određeni interes, ali ne presudan. O Konavlima nije ovisio ni opstanak Rima ni opstanak Srbije. Naprotiv, opstanak Dubrovnika ovisio je o Konavlima. Konavle su bile najjača dubrovačka zidina. Da nisu uspjeli zadobiti Konavle, Dubrovčani bi doživjeli sudbinu Epidaura, ili sudbinu Kotora. Život uz te dvije konstante, razmeđe i poželjan ali nedovoljno jak Dubrovnik, bio je život visokog rizika. Nijedna državna zajednica u tom arealu, po snazi uravnoteženih rascjepkanih subjekata, gdje su državnopravne promjene bile uobičajena stvar, nije bila u stanju Konavljanima pružiti takvu zaštitu da u većem kontinuitetu nesmetano opstanu. Takvu zaštitu Konavljanima nije mogao pružiti ni Dubrovnik, čak ni kada su, u prvoj polovici 15. stoljeća, državne granice konačno utvrđene. Stoga je lokalno stanovništvo intuitivno pribjeglo najefikasnijem, a vjerojatno i jedinom mogućem načinu opstanka: stvaranju sustava zaštite koji će počivati na samoorganizaciji, autonomiji, zatvaranju i snažnoj unutrašnjoj koheziji. Ta usmjerenost prema unutra uvijek će dolaziti u sukob sa suprotnim tendencijama bilo koje centralne državne vlasti, koji će, uz manje ili veće otpore i ispade (pobune vlasteličića, tzv. Konavoska buna), završavati kompromisima, integracijom i autonomijom istodobno. Specifična preslika dubrovačke konstelacije posebno će doći do izražaja u staleškoj strukturi (velike kuće - srednji sloj - sirotinja - nahočad, odnosno cavtatski brodovlasnički krug kao pandan dubrovačkom građanskom staležu), a očitovat će se i u razdoblju otkupa od kmetstva, kada će domaći novoposjednici s velikim žarom preuzeti funkciju dotadašnjeg vlasteoskog kruga. Dugotrajni život na razini samodovoljnosti prouzročio je i veliku inertnost. Malo koji je proces u Konavlima započeo, a mnogi su završili. U Konavlima se vrlo oštro razlikuju razdoblja rata i razdoblja mira. Rat je mijenjao stvari, a u miru se proces samo finalizirao, pretvarajući se u inerciju, konzervativizam, otpor svakoj promjeni. Zahvaljujući tome, Konavljani su više nego ijedna druga dubrovačka mikrocjelina zadržali oštre crte svog identiteta, ali su, zahvaljujući tome i vrlo malo utjecali na stvaranje vlastite povijesti u globalu. Autonomija Konavala očituje se u specifičnosti gotovo svih elemenata koji čine njegovo stanovništvo. Konavle su mikrocjelina koja se bitno razlikuje čak i u mikrorelacijama, u relacijama male dubrovačke države ili današnjeg dubrovačkog prostora, gdje će Konavljani pokazivati sasvim druga obilježja nego istovrsne dubrovačke agrarne zone poput Dubrovačkog primorja ili Pelješca. Specifičnosti Konavala očituju se i u sustavu običaja kojima je bio cilj osigurati prosperitet obitelji (primjerice običaji u vezi sa sprečavanjem diobe), u načinu organizacije domaćinstva (s izrazitom tendencijom višestrukoj obitelji i s velikim autoritetom domaćina). Značenje kolektiviteta i prednost nad pojedincem doći će do izražaja i u shvaćanju "domovine" kao nositelja identiteta. Domazet će gubiti svoje izvorno prezime i usvajati prezime doma u koji je uselio. Zatvorenost sredine, tipična u agrarnim regijama, u Konavlima je bila još izrazitija: došljacima je pristup bio otežan, također i njihova adaptacija u novoj sredini. Intenzitet migracija bio je neznatan, tako da je broj stanovnika uglavnom varirao prema tranzicijskim procesima, koji su se izmjenjivali ovisno o sveukupnim prilikama. Razdoblja nade u Konavlima (i Dubrovačkoj Republici) bili su 15. stoljeće, druga polovica 16., sredina 18., sredina 19. i donekle treća četvrt 20. stoljeća. Razdoblja beznađa, s različitim uzrocima, protezala su se na prvu polovicu 16. stoljeća (epidemije, velika selekcija stanovništva kao reakcija na višak stvoren izbjegličkim valom nakon pada Bosne i Hercegovine), čitavo 17. i prvu četvrt 18. stoljeća (protuosmanski ratovi, hajdučija, potres), prvu četvrt 19. stoljeća (Napoleonov udar na europsku ravnotežu), kraj 19. i prvu četvrt 20. stoljeća (gospodarska kriza), te kraj 20. stoljeća (pad komunizma i jugoslavenski napad). Gospodarski, Konavle su uglavnom bile orijentirane na poljoprivredu i, u skromnijim razmjerima, na stočarstvo. Izuzetak je bio Cavtat, s obilježjima gradskog načina života, u kojemu se od kraja 16. stoljeća razvila intenzivna brodarska djelatnost kao posljedica konstruktivnog načina eliminacije viška radne snage, vjerojatno stvorenog nakon priljeva izbjeglica padom Bosne i Hercegovine krajem 15. stoljeća. Uspjesi u brodarstvu povećavali su tijekom vremena i intenzitet migracija u Cavtat. Nešto veći protok stanovništva započeo je u 19. stoljeću, a traje i danas, kada se uspostavom lokalnih administrativnih središta (prvo u Cavtatu, a zatim i Grudi), prolaskom željeznice, razvojem turističke privrede te izgradnjom zračne luke proširio broj resursa. No, Cavtat je tek djelomično apsorbirao višak stanovništva koji se u demografski povoljnim razdobljima prirodnim prirastom stvarao u Konavlima. Preostali dio viška morao se snalaziti izvan Konavala. Glavni apsorbent "suvišnih" Konavljana bio je grad Dubrovnik, a za većih kriza izlaz se tražio i izvan dubrovačkog područja (Amerika, u drugoj polovici 20. stoljeća Zagreb). Emigracija je uvijek nadmašivala imigraciju. Konavle je, dakle, tendiralo siromaštvu a ne blagostanju. Izrazita vezanost za zemlju i poljoprivrednu proizvodnju, uz naglašeni patrijarhat, očitovala se na mnogobrojnim demografskim pokazateljima: u vrlo zakonitom sezonskom kretanju začeća (minimum u vrijeme najvećih poljskih radova), u povećanoj pažnji za ženidbu muškarca, u ranoj ženidbi u razdobljima loših demografskih trendova, u odgađanju ženidbe u razdobljima viška stanovništva, u otežanoj udaji udovice, ublaženoj prihvaćanjem instituta tzv. levirata. Najtipičnije migracije u Konavle bile su pojedinačne, konačne, ekonomske, dobrovoljne i stihijske, sa ženidbom kao najčešćim povodom. Te seobe bile su slabog intenziteta, ali neprekidne i baš u tom kontinuitetu ležala je snaga njihova utjecaja na mijenjanje običaja, navika, jezika i drugih kulturnih, društvenih i gospodarskih obilježja. Posebno značenje u seobama imale su žene, koje su u patrijarhalnoj sredini selile češće od muškaraca, pa su baš one bile glavne spone različitih kulturnih sklopova i prenosioci migracijskih "virusa". Na migracijska strujanja utjecat će i promjena državnih granica (padom Dubrovačke Republike naglo se povećao broj doseljenika iz Dalmacije), te promjena načina života, osobito valorizacija mora u gospodarskom životu, koja će prouzročiti tendenciju prelaska žitelja iz brdskih u obalna naselja. Osim opisanog tipa ekonomskih seoba, nisu bile rijetke ni migracije motivirane neekonomskim, uglavnom političkim razlozima. To su najčešće bili privremeni zbjegovi u prijelomnim, nesigurnim vremenima (15. stoljeće, Hercegovački ustanak u drugoj polovici 19. stoljeća). Prisilnog su karaktera bile i migracije zločinaca, koji su zbog počinjenog ubojstva bježali preko granice kako bi izbjegli kaznu ili osvetu. Kao što su konavoski zločinci redovito bježali u Hercegovinu i Boku kotorsku, tako su se i zločinci iz tih krajeva znali skrivati u Konavlima. Elemenata prisile bilo je i u seobama kmetova s jednog na drugi vlastelinski posjed (premještanje kmetova), iako su se takve seobe najčešće odvijale uz dogovor vlastelina s kmetom. Osim konačnih, od važnosti su bile i privremene migracije, jer su privremeni doseljenici često potjecali iz elitnih slojeva stanovništva, pa su neprekidno prosvjetiteljski djelovali na starosjedioce. Za vrijeme Dubrovačke Republike upravni službenici pripadali su dubrovačkim vlasteoskim rodovima. Tu su, nadalje, bili svećenici, liječnici, vojnici i dr. Za austrijske vladavine, koja je imala vrlo razvijen administrativni sustav, kroz Konavle su prošli brojni suci, činovnici, učitelji, liječnici i drugi državni službenici iz svih krajeva Austro-Ugarske monarhije, uz svećenike i vojnike koji su uglavnom bili iz hrvatskih krajeva. Uz sve spomenute migracijske procese, konavosko je stanovništvo po dominirajućim obilježjima bilo izrazito stabilno i statično, više od bilo kojeg drugog dubrovačkog kopnenog područja, više nego i bliži dubrovački otoci. U Konavlima je, osim u Cavtatu, i danas mnogo starosjedilaca (više od 80%). Današnje stanovništvo uglavnom čini pet slojeva: starosjedioci koji su tu živjeli i prije dubrovačkog razdoblja (većina rodova u unutrašnjosti), drugi sloj su doseljenici nakon pada Bosne i Hercegovine, treći, malobrojni sloj su doseljenici za doba Dubrovačke Republike, četvrti je nešto brojniji sloj doseljenika iz 19. stoljeća, uglavnom iz smjera sjevera, a peti, najmlađi sloj čine novi doseljenici iz raznih krajeva, koji su se u Konavlima nastanili poslije 1918. godine.

domaćinstva; migracije; rodnost; smrtnost; stanovništvo; nahodi

nije evidentirano