hrvatski

Odlomci iz prošlosti Herceg-Novog (1): Grad bosanskih vladara

Herceg-Novi je grad za koji već i panoramskim uvidom u povijesnu građu i znanstvenu literaturu bez nedoumica možemo kazati kako je – u usporedbi s drugim bokeljskim naseljima – imao iznimno burnu, svekolikim drastičnim mijenama ispunjenu povijest. Grad čije područje drevne tragove naseljenosti nalazi u kasnoj antici, utemeljio je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. (ban 1353.-1377. ; kralj 1377.-1391.) godine 1382. u tadašnjoj župi Dračevici, s ciljem uspostavljanja snažne luke i trgovačkog središta koji bi njegovu državu oslobodili zavisnosti o Dubrovnika. Odlomak iz Tvrkove povelje, datirane na 2. XII. 1382., to nam zorno potvrđuje: “ ... obrete kraljevstvo mi v primori v župi Dračevičkoj misto podobno na szidanije grada i togda prizvah na pomoć gospoda Boga i svetoga i velikago mučenika arhidijakona Stifana, ... i v ime jego szdah grad na rečenem miste, i narekoh ime jemu sveti Stifan, i tuzi biše reklo kraljevstvo mi postaviti slanicu i da budet trg soli prodavanija...” Grad je isprva – prema Tvrtkovu svetcu-zaštitniku - imao naziv Sveti Stjepan, ali to ime (za razliku od dodatnog imena Novi) nije u budućnosti saživjelo. Iako su Dubrovčani, nizom uhodanih diplomatskih pritisaka na bosanske vladare i vlastelu, vrlo brzo uspjeli spriječiti zamišljenu gospodarsku ulogu novoga grada, njegov je povoljan zemljopisni smještaj i potrebitost za gospodarski ne odveć snažnu i samostalnu bosansku državu, doprinosio da grad vrlo brzo gospodarski ojača. S vremenom se novi bosanski grad napučio žiteljstvom, postao stjecištem trgovaca i poduzetnika iz šire regije, a trgovina solju kao najvažnija gospodarska grana i kasnije uspostavljena obrtnička djelatnost davali su jamstvo da grad očekuje prosperitetan razvoj. Grad koji se u srednjem vijeku nazivao Castelnuovo, Castro nuovo i Novi, nakon smrti utemeljitelja Stjepana Tvrtka (1391.), dospjeva u posjed moćnog vojvode Sandalja Hranića. U njegovo je doba u gradu obnovljena trgovina solju i drugih proizvoda (olovo, vosak), čime se izravno konkuriralo Dubrovačkoj Republici. Od 1436. gradom gospodari moćni herceg Stjepan Vukčić Kosača (sin Sandaljeva mlađega brata Vukca), po kojemu je (odnosno njegovu naslovu hercega) grad dobio današnje ime. Uspostavljanjem starih solana, otvaranjem manufakture sukna (1448. godine) i odupiranjem pritiscima suparničkih gradova Dubrovnika i Kotora, Kosača je krenuo u dugoročno osmišljavanje gospodarskoga razvoja svoga grada. U hercegovo doba grad se razvija u važno trgovačko središte ovoga dijela Jadrana, u njemu djeluje i admiral luke, a čini se da je ondje tada podignuto i manje brodogradilište za izradbu i popravak plovila. Tijekom XV. stoljeća u Herceg-Novome djeluju i franjevci Bosanske vikarije, čija će djelatnost na tom području imati važnu ulogu za očuvanje Katoličke vjere tamošnjega žiteljstva. Smrt moćnog hercega Stjepana 1466. godine u gradu njegova imena, sukobi interesa na nemirnome bosansko-humskom području u predvečerje konačnoga pada pod osmanlijsku vlast, spriječili su da Herceg-Novi izraste u moćan gospodarski, ali i politički i kulturni centar humske zemlje. Neumitnost povijesnih okolnosti sustigla je Herceg-Novi 1482. godine, kada – zajedno sa ostatkom “ hercegove zemlje” , dospjeva pod vlast Osmanlija te uz kasnije stečeni Ulcinj (1571.) postaje njihovo glavno vojno-pomorsko uporište na ovome dijelu Jadrana. Grad se ojačava novim utvrdama (Kanli-kula) i dodatnim vojnim posadama. Kao jedna od posljedica nesigurnosti obitavanja na ovom prostoru, kao i konačnoga osmanlijskoga zauzeća 1482. godine, jest i pojačano iseljavanje starosjedilačkog, velikim dijelom katoličkoga žiteljstva grada. Kratkotrajna nada za oslobođenje Herceg-Novog zbila se u vrijeme mletačko-turskog rata 1538. godine, kada je grad, ponajprije pregnućima španjolskoge flote pod vodstvom Andrije Dorije, vraćen u kršćanski posjed (dana 12. VII. 1538.). U borbi za grad sudjelovali su i brodovi pod stijegom Mletačke Republike i Papinske države, a važan su prinos dali i ratnici iz Perasta, istaknuti sudionici brojnih bojeva diljem južnodalmatinske i bokeljske bojišnice. U spomen na njihov ratni pothvat jedan od osvojenih gradskih prolaza nosio je još dugo ime “ Peraška vrata” . Vjeruje se da iz vremena španjolske uprave nad gradom potječu i temelji utvrde Španjola, dograđivane u kasnijem, mletačkom razdoblju vlasti nad Herceg-Novim. Opsadu i kršćansko zauzimanje grada pratila je, kao što će se to i u budućnosti višestruko ponavljati, pohara susjednoga, konavoskoga područja, koje su vojne snage izvrgnule pljačkama i razaranjima. Uprava članica Svete lige nad Herceg-Novim nije potrajala. Već u ljeto 1539. godine, koristeći odsutstvo zapovjednika Dorije, sjedinjene snage hercegnovskog i albanskog paše, uz pomorsku potporu vojskovođe Hajredina Barbarosse, zajednički su, sa kopna i mora, napale Herceg-Novi. Osvajanje gradskih bedema i prodor u grad trajali su punih 25 dana i okončani su ugovorom po kojemu je malobrojnim (oko 300 vojnika) preostalim braniteljima grada dopušteno slobodno napustiti grad. Prema predaji, zadivljen junaštvom branitelja, Barbarossa im je ponudio da ostanu – kao sultanovi podanici – i nadalje živjeti u tvrđavi. Nekoliko desetaka španjolskih vojnika tako je i postupilo, a među njima se značajem izdvaja jedan od zapovjednika hercegnovske utvrde u vrijeće kršćanske vlasti – kapetan Ferante Gonzaga, čija se obiteljska grobnica nalazila u novljanskoj crkvi Sv. Ane.

Herceg-Novi; hrvatska povijest; Bosna; srednji vijek

nije evidentirano