hrvatski

O mogućnosti određivanja područja plastifikacije pomoću metode fotoelastične obloge

Eksperimentalnim istraživanjima, pomoću metode fotoelastične obloge, određena su mjesta prvih plastičnih deformacija, odnosno, praćeno je širenje područja plastifikacije. Istražena su dva načina nanošenja tanke fotoelastične obloge na modele. Na neke modele lijepljena je gotova fotoelastična folija, debljine oko 1 mm. Kao ljepilo korištena je epoksidna smola u koju je dodan određeni postotak otvrđivača. Kod drugih modela, epoksidna smola (trgovačko ime-araldit F), lijevana je neposredno na modele. Nakon polimeriziranja, koje traje otprilike 24 sata, obloga je glodanjem obrađena na debljinu 0, 4 mm. Ovaj drugi postupak pokazao se puno povoljnijim, jer je bilo moguće eksperimentirati s vrlo tankom oblogom, u kojoj su slabije izraženi efekti obloge. Kako su deformacije modela dovoljno velike, nije bilo problema s osjetljivošću obloge, tj. na modelima se pojavljivao dovoljno veliki red izokrome. U toku istraživanja modeli su opterećivani na rastezanje u određenim koracima, a zatim rasterećivani. Pri svakom koraku snimljen je opterećeni model, a zatim potpuno rasterećeni model, te je na taj način praćeno širenje područja plastifikacije. Snimanje je vršeno u monokromatskom zelenom svijetlu valne duljine od 520 nm, kružno polariziranom, kao i u bijelom svijetlu. Analizirajući dobivene fotografije određeno je područje plastifikacije. Područje, u kojem je red izokrome N različit od nule nakon rasterećenja, približno indicira područje plastifikacije.

Eksperimentalne metode; metoda fotoelastične obloge; ljepljena obloga; lijevana obloga; tanka ploča s kružnim otvorom; tanka ploča s V urezom; širenje plastificiranog područja

Jugoslavenski simpoziji o Teoriji plastičnosti imali su karakter međunarodnih konferencija, jer su na njima, osim znanstvenika s prostora bivše Jugoslavije, učestvovali i znanstvenici i iz drugih europskih država (npr. iz Engleske) pa čak i iz Sjedinjenih Američkih Država.