hrvatski

Split i Poljica u 14. i 15. stoljeću

Za historiografiju o Splitu i Poljicima može se reći da su relativno bogate, ali da broj zasebnih radova o međusobnim odnosima spomenutih susjednih područja nije velik. Splitsko-poljički odnosi ovisili su prije svega o gospodarskim i političkim prilikama, tj. o gospodarima pod čijom su se vlašću Split i Poljica. Zbog toga u odnosima između Splita i Poljica posebno treba naglasiti 1444. godinu jer je ugovor, koji su tada potpisali splitski knez i predstavnici Poljica, bio od presudne važnosti za prestanak sukoba i poboljšanje splitsko-poljičkih odnosa. Poljica su bila pod jurisdikcijom splitske crkve i, usprkos posebnostima u liturgiji i problemima u plaćanju desetine, taj ih je odnos usmjeravao prema Splitu. Split je Poljičanima bio privlačan i kao obrtno središte, u koje su dolazili radi izučavanja zanata i zapošljavanja, a zbog osmanlijskih provala razlozi naseljavanja Poljičana u Split od XV. stoljeća bili su i sigurnosne prirode. Jednako tako, snažne trgovačke aktivnosti u Splitu otvarale su mogućnost Poljičanima da viškove svojih proizvoda plasiraju splitskim trgovcima, kao i splitskim trgovcima da Poljičanima prodaju proizvode koji su im nedostajali. No, zbog oskudnih izvora o opsegu i intenzitetu takvoga poslovanjima ne može se donijeti precizniji zaključak. Dakako, splitsko-poljička trgovina, jednako kao i komunikacija između Splita i Poljica, bila je otežana brdovitom konfiguracijom poljičkoga područja. Na gospodarske odnose između Splita i područja Poljica i Primorja tijekom XIV. i XV. stoljeća može se gledati općenito, kao na odnose između dalmatinskoga grada i njegova zaleđa (sela), odnosno kao na odnose između gradske i seoske zajednice. Izvori pokazuju da je u XIV. i XV. stoljeću temeljna baza ekonomskoga života Splita i Poljica bila poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), te da su u Splitskom polju, u Primorju (ili donjim Poljicima) i u srednjim Poljicima prevladavale iste poljoprivredne kulture: vinova loza i maslina, razna povrća, a čini se i pčelarstvo. Urod žita nije mogao zadovoljiti potrebe stanovništva. Na oba područja uzgajala se krupna stoka (vol, odnosno govedo, konji i magarci) i sitna stoka (koze, ovce, svinje i kokoši). Najvažnije za prehranu stanovništva, a čini se i najrazvijenije, bilo je ovčarstvo. Posebice je važna bila proizvodnja soli, odnosno prihod od njezine prodaje. Zbog toga su za Split i Poljica izniman privredni značaj imale solane i mlinovi na rijeci Žrnovnici, na prirodnoj granici između Splitskoga polja i Primorja (donjih Poljica). Za razliku od Splita, u Poljicima su trgovina i obrti, čini se, bili slabije zastupljeni. Dokumenti o kupoprodaji ili najmu zemlje i nasada u Splitskom polju i na poljičkom području (uključujući i Primorje) pokazuju da se u XIV., a posebice u drugoj polovici XV. stoljeća između Splićana i stanovnika Poljica i Primorja odvijala živa kupoprodajna aktivnost. Cijena zemljišta nije bila jedinstvena, a ovisila je o kvaliteti zemlje i položaju na kojem se nalazila, o namjeni zemlje (oranica, vinograd, voćnjak) te o veličini i stanju zemlje (iskrčena, neiskrčena, zapuštena, obrađena), kao i o razlozima prodaje (nova investicija, podmirenje duga, zbog miraza ili drugih potreba).

Split; Poljica; srednji vijek; društvena povijest; kulturna povijest; gospodarska povijest

nije evidentirano