hrvatski

Odraz Rimljanke

Organizatori izložbe: Arheološki muzej, Split i Grad Split ; urednice: Zrinka Buljević i Sanja Ivčević ; fotografije Zvonimir Buljević i Tonći Seser ; likovni postav Ika Prpa Stojanac : Stara gradska vijećnica, Split: 6.3.–19.4.2007. Čovjek obrađuje staklo od sredine 3. tisućljeća imitirajući njime drago i poludrago kamenje. U najranijoj proizvodnji stakla prednjačili su Mezopotamija i Egipat. Prvo stakleno posuđe napravljeno tehnikom jezgre i tehnikom mozaičkog stakla bile su kozmetičke bočice ili balzamariji, unguentariji, ampule, alabastri, aribali – spremnici mirisnih kozmetičkih preparativnih, dekorativnih i ljekovitih preparata. Raznolikost tehnika i promjena u staklarstvu najbolje se zrcali u 2. pol. 1. st. pr. Kr. i prvim desetljećima sljedećeg stoljeća, kada je utemeljenjem italske proizvodnje staklo uvedeno u svakodnevni život kao uobičajeni artikl. Ishodište tehnika koje su tada Rimljani unaprijedili obogaćujući i repertoar oblika, intenzitet boja i raznolikost dekorativnih uzoraka, traži se na helenističkom Istoku. Moguće su tijekom 1. st. pr. Kr. i obrtnici s Istoka migrirali u Italiju i Rim slijedeći inkorporaciju helenističkih kraljevstava u Rimsko Carstvo. Tako su se balzamariji od višebojnih i zlatnih staklenih vrpci izrađivali u Aleksandriji i Italiji i pripadaju najkasnijim serijama kozmetičkih bočica izrađenih tehnikom jezgre. Otkriće tehnike puhanja stakla sredinom 1. st. pr. Kr. na sirijsko-palestinskom području usavršeno u Italiji tijekom 1. st. po. Kr. omogućilo je proizvodnju najraznovrsnijeg i sve dostupnijeg stakla lakše i brže od ijedne prije poznate tehnike. Prvi oblici nastali netom izumljenom tehnikom puhanja su upravo balzamariji. U puhanju stakla su, čini se, prednjačile sjeverna Italija, Dalmacija i dolina Ticina. Iz Aserije (Podgrađe kod Benkovca) u Dalmaciji potječe jedna od tri poznate rimske lucerne s prikazom staklarske radionice i jedina na kojoj su urezana imena staklara, Athenija i Trela. U Saloni su nađeni ostatci staklarske radionice, te natpisi s imenima dva staklara: Miscenija Ampliata, koji je krajem 1. st., odnosno u 2. st. u Saloni izrađivao boce kakve je tada u Akvileji proizvodila Sentia Secunda, i Paschazija koji je sahranjen na starokršćanskom grobištu na Manastirinama. Ishodište tebnike puhanja stakla u kalup što udružuje oblik i ures posuđa traži se u radioničkim središtima obalnih gradova rimskih provincija Sirije, Fenicije i Palestine, a uvjerljima se čine i pretpostavke o razvoju te tehnike i drugdje u Carstvu, primjerice u sjevernoj Italiji 1. st. po. Kr., kada se takvo staklo najviše i proizvodilo. U Dalmaciji su pronađene čaše koje su izradili glasoviti puhači stakla u kalup Ennion i Aristeas. Uz stolno posuđe, puhanjem u kalup su se uglavnom izrađivali balzamariji, primjerice oni u obliku datulja, grozdova ili glava Meduza, odnosno djece. Sklonost parfimiranju ljudi, odjeće, obuće, perika, vina, hrane, prostorija, građevnog materijala, vode za kupanje, kipova, stjegova, svega, nasljeđena je s Istoka. I u Rimu su se kao i u Egiptu balzami rabili i za balzamiranje. Velika je količina balzamarija, uglavnom staklenih, ali i alabastrenih, brončanih, koštanih i keramičkih, nađena u rimskim grobovima. Mirisi su uklanjali neugodan zadah smrti, zadah tijela koje je gorjelo na lomači ; često u grobovima nalazimo rastaljene balzamarije što su zajedno s tijelom gorjeli na posmrtnoj lomači. Kao i u staklarstvu i u industriji mirisa su doprinosile i žene, primjerice elidska parfimerka Plangon svojom mirisnom kreacijom Plangoneion. Vještačenjem povijesnih izvora znanstvenici su danas u mogućnosti spraviti pojedine antičke mirise. Od kada su Rimljani oteli Sabinjanke učinivši od njih poštene Rimljanke koje, prema dogovoru Rimljana sa Sabinjanima, nisu ništa drugo smjele ili morale raditi doli plesti, one pletu niti, mreže, zaplete kakvih se ne bi posramili ni njihovi bogovi sve do one najtemeljitije, Parke Atrope, koja prekida nit. Pribor za predenje i tkanje čest je grobni prilog ili prikaz (kao na salonskim stelama s Kapljuča iz 1., odnosno iz Sv. Nikole iz 3. st.) koji označava pokojnicu kao matronu, udanu ženu, odanu obitelji i kući. Preslica je ženino žezlo, simbol preuzimanja domaćinstva od dana udaje kada joj se životna nit počinje odmatati na nov način pri čemu joj je potrebna jaka božanska zaštita, primjerice Venerina, pa je ta božica i prikazana na nekim preslicama iz 3. i 4. st. Uz ženske grobove vezuju se kao prilog ili prikaz i zrcala - odraz stvarnosti. Na poznatom je salonskom sarkofagu s prikazom mita o Hipolitu i Fedri zrcalo prikazano na skrovitom mjestu, a ne kako je uobičajeno u ženskoj ruci, i tako odražava Fedrine skrivene namjere i dvoličnost. Predmeti različitih kultnih, uporabnih, subjektivnih, simboličkih i umjetničkih vrijednosti u funeralnom se ritualu prikazuju i prilažu s posebnom namjerom uz pokojnika ukazujući na njegov, odnosno njezin spol, status, vrlinu. Tako su uz ženske grobove česti nalazi i prikazi preslica, zrcala, ukosnica, češljeva, kozmetičkih lopatica i štapića za nanošenje preparata, strigila za skidanje voska nakon depilacije, četvrtastih kozmetičkih kutijica – oznake bračnog stanja. Gracije su, božice dražesti i ljepote, prikazane na salonskom olovnom zrcalu iz 3. st., uljepšavale život ljupkošću, društvenošću i radošću – odraz Rimljanke.

Staklo; balzamariji; predenje; šivanje; tkanje; kozmetika

nije evidentirano